Opasne avanture ideologizirane znanosti

Živimo u doba znanosti ali i velikih ideologija. Koliko god smo u zadnjih četrdesetak godina uvijek iznova zapljuskivani teorijama o tome da su ideologije mrtve one se uvijek iznova bude i određuju naš svijet. Zadnji je takav val bio kada nas je Fukuyama nakon pada komunizma uvjeravao u kraj historije shvaćene kao kraj velikih ideoloških sistema. Prvo otrežnjenje je došlo u vidu od Huntingtonovog sukoba civilizacija do ideološkog rata zasnovanog na “širenju demokracije”. Ideologije su žive i zdrave usprkos opetovanim vijestima o njihovoj smrti a o čemu svjedoči broj analiza fundamentalizma kao novog ideološkog vala. Ali što je struktura suvremenih ideologija? U popularnom diskursu ideologije se obično suprotstavljaju znanstvenom kao nešto iracionalno naspram nečemu racionalnom. U takvu shemu se dobro uklapa fundamentalizam sa svojim anti-modernizmom, anti-racionalnošću. Ali tome ne odgovara anatomija većine ideologija koje su vladale i vladaju modernim svijetom. Te ideologije se ne suprotstavljaju znanosti nego ju imaju kao svoju jezgru. Komunizam ima marksističku znanost, liberalizam ekonomsku teoriju od Adama Smitha do Hayeka i Friedmanna, fašizam socijalni darvinizam i svi oblici modernog rasizma naslanjali su se na evolucijsku teoriju ili razne oblike bioloških znanosti. Kao što to kaže Raymond Boudon[1] nije karakteristika ideologije “iracionalno” negiranje znanosti nego upravo proširenje važenja znanstveno utemeljenih tvrdnji u druga područja gdje onda te tvrdnje gube svoju utemeljenost.

Kako taj mehanizam funkcionira pokazati ću ovdje na primjeru suvremenih genetskih istraživanja ali isto tako da ovo ideološko iskrivljavanje suvremene genetike nije ništa novo, nego da ima i svoju pred-historiju.

 

Njemačka krvna grupa- znanost

Poljski serolog Ludwig Hirszfeld[2] radio je u Njemačkoj na početku dvadesetog stoljeća na dokazivanju nasljednosti krvnih grupa. Za vrijeme prvog svjetskog rata, zajedno sa suprugom Hankom, odlazi na stranu Srbije i služi kao liječnik u Makedoniji. Na Solunskom frontu bio je okružen vojnicima (zarobljenicima) iz velikog broja Europskih zemalja te iz Azije i Afrike. Koristeći tu situaciju prirodnog laboratorija Hirszfildovi su počeli sakupljati uzorke krvi pripadnika različitih etničkih i rasnih grupa. Sakupili su preko osam tisuća uzoraka koje su razvrstali u devetnaest etničkih grupa.[3]  Kada su korelirali etničku grupu, tj. geografsko porijeklo sa prevladavajućom krvnom grupom pojavio se obrazac koji ukazuje da je najveća frekvencija A grupe na sjeveru i da opada prema jugu i obratno, B grupa je najčešća na jugu i opada prema sjeveru. Tako na primjer kod Engleza je nadjeno 43.2% onih sa grupom A a samo 7.2% onih sa B grupom. Kod Indijaca, nasuprot tome, bilo je 41.2% onih sa B grupom a 19% onih sa A grupom. Taj obrazac Hirszfildovi interpretiraju u okviru tada prevladavajućeg diskursa rasne teorije i smatraju da nam ova distribucija krvnih grupa govori o tome da je ljudska vrsta nastala na dva različita mjesta na kugli zemaljskoj. Ta dva mjesta su ujedno i izvorište dviju različitih rasa, “biokemijske B” rase koja je nastala u Indiji i“biokemijske A” rase koja je nastala negdje u Sjevernoj Europi. Iz tih izvorišta rase se šire, miješaju i proizvode različite frekvencije krvnih grupa koje su Hirszfeldovi detektirali u raznim populacijama. Teorija o dva izvorišta nastanka ljudskih rasa je kriva, ona je opovrgnuta i ne bi bila vrijedna spomena da tako formulirana nije predstavljala veliki poticaj za teoretičare (ideologe) rasa i rasizma toga vremena.

 

Njemačka krvna grupa – ideologijska transformacija

Hirszfeldovi u svojem radu eksplicitno tvrde da nema korelacije između krvne grupe (“rase”) i drugih, posebno kulturalnih i socijalnih karakteristika “rasnih” grupa. Oni tako navode primjer Rusa i Židova kod kojih su našli identičnu distribucija krvnih grupa ali se oni međusobno razlikuju u anatomskim karakteristikama, načinu života, zanimanjima, i temperamentu. Međutim izazov da se rezultati “prevedu” u rasistički okvir ipak je bio prevelik. Suština tada prevladavajućeg rasističkog diskursa je bila upravo u tome da se pokušava naći korelacija između fizičkih karakteristika (boje kože, oblika lubanje ili nekih drugih anatomskih karakteristika kao u ovom slučaju krvne grupe) i drugih karakteristika. No ne samo da se ta korelacija traži u nekom neutralnom, znanstvenom smislu nego isto tako da takva korelacija mora biti znanstvena podloga za dokazivanje superiornosti jedne “rase” u odnosu na drugu (“arijevaca” u odnosu “ne-arijevce”, “bijelih” u odnosu na “crne” itd.)

Originalni nalaz Hirszfeldovih pa i njihova potpuno kriva interpretacija tog nalaza kreću se u okviru znanstvenog pristupa. No zloupotreba ubrzo počinje. Jedan od pionira stvaranja nove rasne teorije je Paul Steffan. Njegov mornarički laboratorij za higijenu u Kielu provodio je serološko testiranje za sifilis (Wassermanov test) na vojnom osoblju te mu je kroz to bilo dostupno mnogo krvnih uzoraka. Godine 1925 prezentirao je u bečkom društvu za antropologiju svoja istraživanja na šezdeset različitih grupa. [4]On svoje nalaze interpretira slično kao i Hirszfeldovi i pronalazi dvije rase. Atlantska rasa je ona koju karakterizira grupa A čije su izvorište Harz planine u Njemačkoj. Rasa zasnovana na B grupi ima izvorište u okolini Pekinga koji je domovina tamnoputih “Gonda” i on tu “rasu” naziva Gondwanska rasa. Kako se te dvije osnovne rase međusobno susreću i razmnožavaju tako proizvode “mongrelske” rase, prvenstveno Židova i slavena. Mjesto sretanja dviju rasa je na istočnoj granici Njemačke nakon koje naglo opada učestalost A a raste učestalost B grupe. Godine 1926 antropolog Otto Reche osniva “Njemačko društvo za istraživanje krvnih grupa”. Kao glavni cilj društva ističe se pronalaženje veze između krvnih grupa i “rasnih” karakteristika. Reche i Steffan udružuju snage i osnivaju “Časopis za rasnu fiziologiju” preko kojeg stvaraju široku mrežu liječnika koji skupljaju uzorke krvi koja onda predstavljaju osnovu za konstrukciju preciznih “rasnih mapa” a zatim 1932 oni objavljuju “Priručnik krvnih grupa”. Osnovna ideja je da je B grupa označitelj nižih tamnoputih rasa a njeno prisustvo i unutar nordijske rase se vezuju uz niže vrijedne karakteristike pojedinca. B krvnu grupu karakterizira niža inteligencija, imbecilnost, alkoholizam, duševne bolesti, sklonost podlijeganju zaraznim bolestima. U istom stilu je izvjesni Warnowsky 1927. godine u minhenskom medicinskom tjedniku objavio da je krvna grupa povezana s vremenom kojeg pojedinac provodi na WC-u “olakšavajući crijeva”. Pripadnicima A grupe je za to potrebno nekoliko trenutaka dok oni koji imaju grupu B provode na zahodskoj dasci i do četrdeset minuta.[5] Reche i Steffan bili su preokupirani načinom kako da što vizualnije i što impresivnije prikazu taj odnos “rasa”- krvna grupa. Tako su na primjer konstruirali “rasni trokut” čije su stranice A, B i O grupa pa svaka “rasa” ima jedinstveni položaj unutar trokuta s obzirom na zastupljenost pojedenih krvnih grupa. Tako su zapadne “rasne” grupirane na zapadnoj strani trokuta a istočne na istočnoj. Kulminacija projekta dešava se 1942. godine sa publiciranjem mapa u bojama koje prikazuju frekvencije krvnih grupa kao “prirodni” životni prostor raznih srednjo-europskih rasa. Variranje učestalosti pojedine krvne grupe prikazuje se različitim bojama. Na takvoj mapi jasno se može vidjeti promjena boje istočno od Odre gdje naglo počinje opadati prisutnost A grupe a raste ona B grupe. “Žuti” azijatski istok je odijeljen od “crvenog i narančastog” zapada. Područja “prijelaznih rasa”, Poljaka, Ukrajinaca, Litvanaca, Čeha i istočnih Prusa označena su zelenkasto žutom ili blijedo narančastom bojom a onda slijedi čisto žuto Slavensko područje.

Što možemo iz ovoga zaključiti? Jedno znanstveno otkriće o različitoj geografskoj distribuciji krvnih grupa biva smješteno u kontekst tada prevladavajućeg diskursa “znanosti o rasama” i počinje daleko premašivati ono što se zaista iz toga može zaključiti. Ludwig Hirszfeld je protestirao protiv smjera kojim su krenula istraživanja inspirirana njegovim originalnim radom iz 1919. godine  Godine 1938. on je napisao: “Ja se želim odijeliti od onih koji krvne grupe vezuju uz mistiku rasa….Postojeća distribucija krvnih grupa na Zemlji odražava ukrštanje rasa i predstavlja daljnji dokaz da čovječanstvo predstavlja mozaik rasa”.[6] No uzalud autorovi protesti. Dolazi do ideološkog spajanja znanosti i ideologije kroz prihvaćanje i transformaciju znanosti od strane “Volkisch”, nordijskog ili arijevskog pokreta. Korijeni tog pokreta sežu u XIX. stoljeće a u dvadesetom on je usko povezan sa eugeničkim pokretom.[7] Taj znanstveno-ideološki pokret predstavlja “znanstveni okvir” unutar kojeg se u političkom prostoru rađa i razvija nacional-socijalizam. Ove ideološke reinterpretacije su naravnom pometene sa porazom političkog pokreta a samo jezgro istraživanja se nastavlja i dalje. Rad Hirszfeldovih dao je okvir razvoju rasističke teorije i ideološku bazu nacional-socijalizmu sa jedne strane ali i antropološkoj genetici sa druge. Taj znanstveni dio kulminirao je vjerojatno u monumentalnom djelu Britanskog hematologa Arthura Mouranta[8] u kojem daje distribuciju genetskih sistema ABO, RH i MN po kontinentima a što predstavlja uvod u novi val istraživanja kojeg ćemo sada ukratko prikazati.

 

Nova genetička istraživanja – znanost

Razvoj genetike i statističkih metoda analize velikih setova podataka omogućio je velike skokove u analizi o kakvima su na primjer Hirszfeldovi mogli samo sanjati. Ovdje ću u nekoliko rečenica prikazati rad Luigi Luce Cavalli-Sforze i suradnika koji polaze od iste ideje i žele dokučiti što nam varijacije u genetskoj strukturi živućih populacija mnoge reći o procesima historijskih migracija. Na primjer RH gen ima dvije forme RH+ i RH-. Globalno prva forma je dominantna a druga (RH-) doseže značajniju prisutnost u Europi sa najvećom frekvencijom u Baskijskim zemljama. Zaključak koji se iz toga može izvući je da je RH- mutacija iz RH+, nastala u Zapadnoj Europi, koja se onda proširila, iz nama nepoznatih razloga, prema Aziji i Africi, ali koja u tom procesu nije “zamijenila” RH+ oblik. Već i ta informacija nam pomaže da konstruiramo “genetičku distancu” među populacijama. Tako se pokazuje da među Baskima negdje oko polovine ljudi ima RH- , u Francuskoj, Engleskoj i na teritoriju bivše Jugoslavije negdje oko 40%, u Bugarskoj ispod 40% a među Saamima ispod 20%. Prema tome “distanca” između Saamija i Baska je preko 30% a između Francuske i Engleske nepostojeća ili minimalna. Univerzalni je nalaz da genetska distanca raste proporcionalno geografskoj distanci. Rekonstruirajući mjesto i vrijeme nastanka neke mutacije i njenu današnju rasprostranjenost činimo prvi korak u rekonstrukciji ljudske evolucije i historijskih migracija. To je suština tog načina rezoniranja. Međutim iz jednog gena sa jednom mutacijom zaključci su manjkavi jer svaki gen “priča svoju priču” koja je nešto različita od one koju dobijete kada analizirate neki drugi gen. Također geni čija se distribucija bitno ne razlikuje među populacijama malo nam doprinose razumijevanju procesa koji nas interesiraju. Da bi mogli konstruirati potpuniju slika treba nam veći broj gena s većim brojem mutacija. Koristeći 39 gena Ammerman i Cavalli-Sforza su pokušali odgovoriti na pitanje da li je širenje poljoprivrede u Europu u neolitu bilo također praćeno zamjenom populacija ili samo imitiranjem, difuzijom kulture, bez nadomještanja populacije.[9] Njihova je glavna teza bila da se poljoprivreda nije širila difuzijom, dakle da lovci-sakupljači uče od susjeda poljoprivredne tehnike, nago da su ljudi koji su poljoprivrednim tehnikama podigli produktivnost pa onda i vlastitu brojnost, prodrli u Europu i osvajali teritorij i postepeno potiskivali lovce-sakupljače. Taj rad je proširen i na temelju 110 gena i uprosječenih genetskih distanci među 42 populacije na raznim geografskim točkama po čitavom svijetu stvara se slika historijskih migracija.[10] Cavalli-Sforza je također pionir u upotrebi metode glavnih komponenti tj. metode koja na specifični način sintetizira ogromni broj informacija koje se dobiju usporedbom frekvencija velikog broja gena na velikom broju populacija. Svaka izlučena komponenta “izolira” faktore koji utječu na varijacije u frekvencijama gena na raznim geografskim točkama. Svaki od tih faktora može se onda interpretirati kao statistički detektirani ostatak historijskih migracija i ekspanzija. Tako Cavalli-Sforza detektira pet osnovnih faktora na genetičkoj mapi Europe koji su onda sa više ili manje sigurnosti opisani kao određeni migratorni trendovi. Prva komponenta odražava geografsku ekspanziju kultivatora (poljoprivrednika) sa Bliskog Istoka u Europu. Druga komponenta koja pokazuje određeni trend od sjevera prema jugu vjerojatno opisuje dvije ekspanzije, jedne locirane na sjeveroistoku Europe a druge na jugozapadu a koje se zbivaju nakon završetka zadnjeg ledenog doba. Postoje i alternativna objašnjena ove druge komponente ali ovdje nemamo mjesta ulaziti u detalje i diskusije. Treća komponenta objašnjava se kao odraz ekspanzije nomadskih stočara koji se šire u Europu od područja sjeverno od Crnog mora i koja se dešava negdje u periodu između prije 4500 do 6000 godina. Četvrta komponenta odražava Grčku ekspanziju u Europu koja dosiže kulminaciju u periodu od 1000-500 godina prije Krista ali koja je sigurno započela i ranije. Peta komponenta sa centrom u Baskijskom teritoriju odražava “preživljavanje” paleolitskog čovjeka koji nije apsorbiran prodiranjem neolitskih poljoprivrednika. Moramo napomenuti da se ne zna automatski da li je jaka frekvencija centar radijacije tj. ekspanzije tog gena ili centar implozije. Peta komponenta se interpretira kao centar implozije (tj. čitava je Europe prije neolita bila nastanjena ljudima sa Baskijskim genom) prve četiri kao centri ekspanzije (na primjer prodora poljoprivrednika u neolitu) a sve zajedno daju nam objašnjenje koja glavna migratorna kretanja stanovništva stoje u osnovici sadašnje genetske mape Europe. Naravno ovih pet kretanja objašnjavaju najveći dio varijacije genetske strukture i postoji dio varijacije koji njima nije objašnjen. Dakle postojalo je niz drugih manjih kretanja koja su jednostavno suviše mala da bi individualno mogla biti obuhvaćena. (U statističkom smislu to je onaj ostatak neobjašnjene varijance).

Rad Cavalli-Sforze opisali smo jer je klasičan u tom području. Svjedoci smo bujanja radova koji primjenjuju sličnu logiku. Jedan u tom nizu je i rad Ornelle Semino i Giuseppe Passarino i 15 suradnika među kojima je i Dragan Primorac.[11] Uzimam taj rad jer je pobudio izuzetan interes u našoj javnosti a doživio je sličnu sudbinu kao i rad Hirszfieldovih.[12] Taj rad uzima za osnovu Y kromosome, dakle kromosome koji se nasljeđuje samo po muškoj liniji. Ispitano je ukupno 1007 Y kromosoma (dakle 1007 muškaraca) sa 25 različitih geografskih točaka u Europi i Bliskom Istoku. Uspoređujući distribuciju različitih mutacija Y kromosoma i procjenjujući starost tih mutacija osnovni je zaključak istraživanja da današnja genetska struktura europske populacije otkriva dva velika migratorna vala iz Paleolita i jedan iz Neolita. Inače čitava europska populacija (preko 95% analiziranih uzoraka) može biti opisana preko 10 ključnih mutacija koje stoje u osnovi 22 nađena haplotipa Y kromosoma kod svih ispitanih Europljana. (Haplotipovi su geni koji se ne rekombiniraju i nemaju svoj par na drugom kromosomu. To su svi geni na Y kromosomu i mitohondrijska DNK kod žena). Dobiveni haplotipovi europskih muškaraca su označeni od Eu1 pa do Eu22. Dvije od detektiranih mutacija (M173, M170) koje stoje u osnovi dobivenih haplotipova izgleda da su prisutne u Europi od vremena Paleolita i označavaju ulazak Homo sapiensa u Europu i njegovo širenje od istoka prema zapadu negdje prije 40.000 do 35.000 godina. Ta populacija se povukla pred nastupajućim ledenim dobom u “skloništa” na Iberijskom poluotoku i na današnjem teritoriju Ukrajine i po njegovom završetku (negdje prije 13.000 godina) se opet počela širiti. Ta dva smjera su karakterizirana dvama haplotipovima Eu18 (koji se širi od Iberijskog poluotoka sa Baskijskog teritorija) i Eu19 (iz pravca današnje Ukrajine). Inače ta dva haplotipa se nalaze kod oko 50% europskih muškaraca. (Eu18 apsolutno je najdominantniji na području današnje Španjolske, Francuske, Holandije pa i sjeverne i srednje Italije; a Eu19 u današnjoj Madžarskoj, Poljskoj, Ukrajini). Sada dolazimo do jedne druge mutacije koja je toliko uzbudila hrvatske duhove a to je također mutacija koja se zbiva u Paleolitu (M170) procijenjeno negdje prije 22.000 godina a koju autori pripisuju migratornom valu sa Bliskog Istoka (negdje u periodu od prije 20.000-25.000 godina). Haplotip Eu7 je prisutan samo u Europi i to posebno centralnoj i istočnoj Europi a ono što je uzbudilo naše današnje Hrvate je da je njegova prisutnost najizraženija upravo u uzorku iz Hrvatske (ima ga 44.8% hrvatskog uzorka, naspram na primjer, 23.6% poljskog uzorka, 20% makedonskog uzorka, 37.5% njemačkog uzorka, a zastupljen je kod Saamija 41.7 slično kao i kod Hrvata). Prema rekonstruiranom sćenariju za vrijeme ledenog doba zapadna Europe je izolirana od centralne Europe, ljudi preživljavaju na području današnje Austrije, Češke i sjevernog Balkana (tu je i Hrvatska) i nakon zatopljenja šire se prema sjeveru i istoku. Haplotip Eu8 nastao je istovremeno u paleolitu za vrijeme ledenog doba a posredovan je lokalnom (dakle u zapadnoj Europi) mutacijom M170 “loze” i danas se može naći kod Baska i u Sardiniji. Taj je haplotip dakle rezultat mutacije u “izoliranoj” zapadnoeuropskoj populaciji, a Eu7 predstavlja populaciju koja je ušla u Europu prije zadnjeg ledenog doba i preživjela izolirana, između ostaloga i na današnjem teritoriju Hrvatske. Ukupno ta dva haplotipa ima oko 20% današnjih europskih muškaraca. Grupu detektiranih haplotipova Eu4,9,10,11 autori pripisuju također kao nastalu na Bliskom Istoku i kao one koji označavaju prodor neolitskih poljodjelaca u Europu. Nastanak tih mutacija je u periodu od prije 15.000 do 20.000 godina a “dolazak” u Europu u jednom periodu od prije 9000 do 6000 godina. Te haplotipove ima danas oko 22% Europskih muškaraca. Autori su također našli jednu ranije neotkrivenu mutaciju (M178) koja se vidi kroz dva današnja haplotipa a koja po njima nastaje negdje prije 4000 godina a označava ne tako davnu migraciju uralskih naroda ograničenu na sjevernu Europu. (Haplotipovi Eu14 nadjeni su u visokom postotku kod uzoraka Mari naroda /65.2%/, Saamija /41.7% i kod Udmurta /27.9%/). Autori također pokazuju da su njihovi rezultati potpuno kompatibilni sa onima Cavalli-Sforze (uostalom on je jedan od 15 navedenih koautora) pa tako izvještavaju o značajnoj korelaciji frekvencije Eu4, 9, 10, 11 haplotipova sa prvom komponentom iz Cavalli-Sforze, dakle oni se slazu da nam to govori o prodoru neolitskih poljodjelaca. (Oni ne interpretiraju nalaz da nas famozni Eu7 haplotip ima negativnu korelaciju sa prvom komponentom što bi po analogiji sa drugim interpretacijama negativnih predznaka moglo značiti ekspanziju u obrnutom smjeru.) Frekvencije haplotipova Eu18, 13, 14 su značajno korelirane sa drugom Sforzinom komponentom a Eu19 sa trećom.

Radi kasnijih diskusija u “porijeklu” možemo ovdje navesti da autori na svoje podatke primjenjuju postupak glavnih komponenti koji se u ovom slučaju može interpretirati kao analiza sličnosti genske strukture uzoraka. Oni nalaze tri skupine, (tipa) “geografije i kulture” kako ih nazivaju – prva je ona koja obuhvaća Baske i Zapadne Europljane, druga obuhvaća uzorke sa Bliskog Istoka, a treća istočnoevropske populacije iz Hrvatske, Ukrajine, Madžarske i Poljske. Po njihovoj interpretaciju ta tri klastera sličnosti korespondiraju s glavnim ljudskim utočišćima za vrijeme ledenog doba i regijom porijekla ekspanzije poljoprivrednika. Dakle generalni je zaključak da je pronađena genetska struktura kompatibilna s dvije paleolitske i jednom neolitskom migratornom epizodom.

Genetsko istraživanje-ideološka zloupotreba

Ovi nalazi izazvali su pravu poplavu iskrivljenih interpretacija u Hrvatskoj. Kao što su nalazi o značajnoj prisutnosti A krvne grupe na njemačkom teritoriju “dokazali” rasnu superiornost Nijemaca ili nordijske rase tako i distribucija Eu7 haplotipa “dokazuje” da Hrvati nisu Slaveni. “Zato se ovim metodama, poput sudske medicine, tj. biogenetskom analizom antropotipa danas donosi zadnja ‘presuda’ o općenarodnom očinstvu, tj. o podrijetlu većinskog dijela naroda. Stoga, uglavnom, Hrvati nemaju nasljedne veze s ostalim Slavenima…”[13] ; ili “…da smo narod koji u Europi ima najizraženije biljege kulture stare 22 tisuće godina, što potječe sa Srednjeg Istoka…”[14] Ili”Geni otkrili: Hrvati stari 27.000 godina”[15] a naslov u Globusu od 30.9.2005 intervjua sa ministrom Primorcem koji ima nadnaslov “Ministrove muke zbog podrijetla naroda” a veliki naslov “Hrvati imaju gene stare 35.000 godina”. Znanstvenu sintezu ove hrvatske euforije dao je Ivan Jurić u knjizi pod naslovom “Genetičko podrijetlo Hrvata”[16] kojemu je nadahnuti predgovor napisao: jedan od recenzenata doc. dr. Dragan Primorac.

 

a) Genetička struktura i etnogeneza

Moglo bi se puno pisati o poplavi “novih ideologija” proizašlih iz tih istraživanja koja su nas preplavile ali ovdje ću se koncentrirati na jedno nerazumijevanje onoga što nam ti nalazi govore. Da li nam ti nalazi bilo sta govore o “podrijetlu naroda”? Ne, ne govore o narodima ili govore isto toliko koliko i distribucija krvnih grupa o razlikovanju nordijske od ne-nordijskih rasa. Čitamo li originalne radove niti jedan od njih ne govori o porijeklu naroda nego o uzorcima, populacijama, geografskim točkama itd. Ti radovi na temelju današnje distribucije nekih gena, kombinirajući tu spoznaju s mjestom i vremenom nastanka određene mutacije, rekonstruiraju historijska migratorna kretanja. Imena se naroda rabe kao oznake za uzorke i geografske točke a ne reprezentante neke određujuće karakteristike naroda ili nacija.

Osnovno nerazumijevanje proizlazi iz činjenice što je genetska struktura biološka činjenica i nema zapravo nikakve veze sa formiranjem naroda što je političko-historijska činjenica. Dovoljno je samo pogledati vremenski okvir o kojem nam genetska istraživanja daju informacije (“najsvježija” činjenica, mutacija, dešava se prije nekoliko tisuća godina) a to nema veze sa modernim historijskim procesom formiranja nacija. Da li u jednom broju Hrvata postoje geni koje možemo povezati sa mutacijom nastalom pred više od 20.000 godina nema nikakve veze s njihovim današnjim osjećajem hrvatstva niti sa historijskim procesom formiranja hrvatske nacije. Ta informacija se u svim naprijed citiranim radovima koristi isključivo za rekonstrukciju historijskih migracija i ljudske evolucije a nikako za formiranje nacija ili nacionalnih identiteta. Osim naravno ako ne postavimo neku novu teoriju o sudbinskom utjecaju gena na nacionalni identitet. Jurić to spoznaje pa kaže: “Otkrića o genetičkoj strukturi pojedinih naroda pokazuju da treba razlikovati genetičko podrijetlo naroda od stvaranja političkih naroda/nacija (etnogeneze)” (str.15). Naravno da ta “otkrića” to ne pokazuju jer nisu na to niti bila usmjerena a niti to mogu pokazivati. Osim ako bi postojala neka rasistička teorija koja bi formiranje naroda dovodila u vezu sa genetskom strukturom. Jurić zna da takve teorije nema ali ju ipak zazivlje. “Možda će se ipak pokazati da će se i područje genetičkog podrijetla naroda moći uklopiti u etnogenezu. Tada bi pojam etnogeneze obuhvatio i pojam genetičkog podrijetla, a to bi značilo da etnogeneza ne počinje sa stvaranjem hrvatske države nego s nastankom Homo sapiensa sapiensa koji se javlja oko 200.000 godina prije Krista, a u Europi oko 40.000 godina prije Krista.”(str.15). Ako bi se to tako “uklopilo” onda bi zapravo Homo sapiens sapiens, negdje pred 200.000 godina znao da će mnogo kasnije postati Hrvat, ili bi to hrvatstvo bilo nužan izraz neke mutacije koja nastaje pred više od 20.000 godina na Bliskom istoku a koja, po nekom još neotkrivenom determinizmu vodi do formiranja hrvatske nacije mnogo tisuća godina kasnije. Iz takve logike razmišljanja onda možemo i shvatiti novinarski naslov Večernjeg lista “Hrvati stari 27.000 godina” nije tek novinarski senzacionalizam i nerazumijevanje “kompleksnih” problema nego refleksija želja autora s kojim se razgovor o temi vodi. No dok je Jurić barem oprezan i tek priželjkuje “novu teoriju” koja će spojiti gene i naciju uvodničar i recenzent, dr. Primorac je to mnogo manje. On kaže:”Posve ispravno, autor genetsko podrijetlo i političko nastajanje naroda drži odvojenim procesima, ali ipak dodaje da poslije velikih genetičkih otkrića i spoznaja, političko oblikovanje nekog naroda postaje potpuno jasno tek kada se zna njegovo genetičko podrijetlo….” (str.2-3). Zašto poznavanje mutacije u genima koja je nastala prije 25.000 godina pridonosi razumijevanju oblikovanja hrvatskog naroda to samo dr. Primorac zna.

Ako sada ostavimo po strani željenu ali nepostojeću teoriju koja spaja gene i nacionalni identitet ili formiranje naroda da vidimo kako Jurić pomoću gena dokazuje ili obara teorije o porijeklu naroda. On je zagovornik “autohtone” teorije tj. da većina stanovništva ovih prostora postoji i prije dolaska Slavena i Hrvata (u ovom času pitanje jesu li ti proto-Hrvati Slaveni možemo ostaviti po strani). Sa tim zaključkom nema problema to je uostalom plauzibilna hipoteza jer stanovnici koji su tu živjeli prije dolaska Slavena I Hrvata nisu “nestali”, niti su istrebljeni nego su u postepenom procesu asimilacije kroz stoljeća postali dio novoformirane nacije. To je upravo taj historijski proces koji nema veze sa genima. Slaveni ulaze u taj prostor od šestog stoljeća (nemamo načina utvrditi njihov precizan broj) a i Hrvati od sedmog stoljeća bez obzira jesu li Slaveni ili ne. Ono što iz historije znamo, je da su Hrvati bili relativno malobrojni u odnosu na zatečeno slavensko i ne-slavensko stanovništvo. Oni stvaraju svoju državu kroz političku dominaciju nad stanovništvom bez obzira na etnicitet,  jezički se slaveniziraju ako to već nisu bili, a tako se slavenizira i to preostalo stanovništvo. Uostalom ilirizam je i zasnivao svoju teoriju o ilirskom narodu upravo na takvom shvaćanju dominacije autohtonog stanovništva. Pa i pisac predgovora osjeća da bi zapravo ta “autohtona” teorija mogla biti podloga ilirizmu i tako kaže: “Međutim, uz teorije o autohtonom podrijetlu Hrvata /sjetimo se samo ilirizma/, poznato je, vezano je mnogo nada, iluzija i, ne manje, nemilih uspomena. Možda ju upravo zbog toga, poput opreznog akademika Katičića, neki smatraju da su mnogo prihvatljivije migracijsko-autohtone teorije o podrijetlu Hrvata” /str.3/. Dakle ako smo “autohtoni”, ipak ne možemo biti Iliri, ali ne zbog činjenica nego zbog “nada, iluzija i uspomena, ali smo ipak ‘autohtoni” jer onda nismo “Slaveni”. Jurić je ipak ilirist kad kaže :“Iliri su naši preci. U stvaranju hrvatskog političkog naroda borba, pa i politika Ilira osigurala je genetički kontinuitet od vremena neolitizacije Europe”.(str.134). Svi argumenti i priče koje Jurić navodi u prilog te teze prihvatljivi su. Jedino se postavlja pitanje pa zar i haplotip Eu19 “slavenski haplotip” (kojeg nosi blizu 30% današnjih Hrvata) isto tako nije dio “hrvatskog porijekla”? U političko stvaranje hrvatske države i nacije ulaze sve postojeće “komponente” i u procesu koji traje od sedmog-osmog stoljeća nikako ne znači da imamo bilo kakvu razliku u “učestvovanju“ ilirske od slavenske komponente. I “slavenska komponenta“ potpuno jednako učestvuje u konstituiranju hrvatske nacije, države i nacionalnog i političkog identiteta. Iliri su naši preci koliko i Slaveni bez obzira u kojem „omjeru“ geni jednih i drugih „žive“ u današnjim Hrvatima. Ono na čemu Jurić inzistira je da „potomaka“ jednih ima blizu 45% a drugih blizu 30%. Za formiranje Hrvatske nacije to je svejedno. Za razumijevanje historijskih migracija to je interesantna informacija. Čak štoviše i sam Jurić kaže: “Genetička struktura nameće zaključak da je vladajući sloj koji će formirati državu i omogućiti etnogenezu Hrvata nastao od uspješnih pojedinaca koji su mogli biti svih genetičkih izvorišta” (str.153). Poanta je u tome da su “geni” za politički proces formiranja nacije irelevantni, “osiguranje” genetičkog kontinuiteta koju “nam daju Iliri” je irelevantno jer u formiranju hrvatske nacije i srednjevjekovnih država sudjeluju jednako (tj. ne znamo točno u kojem omjeru) i nosioci “kontinuitetnih” i “nekontinuitetnih” gena.

Zanemarimo li „teorije“ o genetičkoj strukturi naroda i pogledamo što zapravo Jurić može dokazati legitimno koristeći podatke o distribuciji gena to je onda hipoteza da je hrvatska seoba naroda „zamijenila“ mnogo manje stanovništva nego što se to prije smatralo. To je suština „autohtone“ teorije. Metodološki je problem što se ta teorija ne može falsificirati jer su svi haplotipovi, „geni“, osim „slavenskog“ (Eu19) „autohtoni“. A i za taj haplotip Jurić kaže: „Velika je mogućnost da je i slavenski haplotip počeo pristizati na područje Hrvatske prije početka seobe naroda „(str.176). Ako je to tako onda nema više niti jednog haplotipa koji nije „autohtoni“ a seoba naroda nije donijela na naše područje nikakvo novo stanovništvo.  Tj. ona se zapravo nije ni zbila.

Drugo veliko pojednostavljenje u interpretaciji tih podataka koje Jurić ignorira su recipročne migracije. Postojanje velike koncentracije nekog gena na nekom prostoru može se tumačiti na dva načina. Da je taj prostor „centar“ iz kojeg se taj gen širi (kao u slučaju „hrvatskog gena“ čije se opadanje od područja sjevernog Balkana prema Europi tumači kao migracija od Balkana prema Europi), ili pak kao mjesto gdje se gen „povukao“ (Cavalli-Sforza predlaze termin „impansion“[17] ) kao kod „baškijskog“ gena (Eu18) za koji se smatra da je dominirao Europom ali je preostao samo na sjeveru Iberijskog poluotoka a u drugim dijelovima Europe je „preplavljen“ novopridošlim genima. Komplicirajući faktor i za jednu ni za drugu interpretaciju su recipročne migracije i miješanje susjednih populacija.[18] Pogledajmo na primjer famozni “hrvatski” haplotip. Mnogo je bilo vike o “našoj” srodnosti s Nijemcima (ima ga 44.8% Hrvata i 37.7% Nijemaca). Jurić automatski preuzima interpretaciju “migracije” tog haplotipa da se on “širi” nakon zadnjeg ledenog doba iz sjevernog Balkana na zapad prema današnjoj Njemačkoj. Međutim znamo na primjer da mnogo kasnije Goti pa Franci ulaze na ove prostore. Kolika proporcija ovih Eu7 je kontinuirano prisutna od Ilira a kolika je nastala kao dio “povratne” migracije Gota i Franaka? Pa nisu baš onda svih 44% “autohtoni” ilirski, jer tu ima i Gota i Franaka. Da li i njih brojimo u “autohtone”? Možda ipak ta velika sličnost s Nijemcima ne proizlazi od toga što smo “mi” otišli tamo, nego i obratno, kao što znamo iz historije što je jedan znatan dio njih (Goti, Franci) došao “ovamo”. Jurićeva tvrdnja “…borba pa i politika Ilira osigurala je genetički kontinuitet od vremena neolitizacije Europe” (str.134) stoji samo ako a priori odbacimo mogućnost recipročne migracije tj. “povratka” Eu7 haplotipa. Time ne zagovaram neku Gotsku teoriju samo upozoravam koliko interpretativne slobode i shematizacije ulazi u konstrukciju o “autohtonoj” teoriji. Potpuno ista logika vrijedi i za Eu18 ,“baskijski” haplotip. Njega ima 10.3% Hrvata. A koliki njih je došao u nekom valu doseljavanja sa zapada ? Jurić kaže da je jedan dio tih ljudi boravio na obalama Jadrana za vrijeme ledenog doba. A od kuda znamo, možda su i oni (ili jedan njihov dio) “došljaci” sa zapada?  (Kelta, Gota, Franaka). Za čas od autohtone teorije možemo konstruirati teoriju o tri trećine (koju naravno ne zagovaram). Recimo jedna trećina dolazi sa zapada (recimo polovica Eu7 i najveći dio Eu18 /10.3% Hrvata/ a pogotovo ako tome dodamo Eu9 (5.2% Hrvata) Eu 11 doduše samo 1.7%). Pribrojimo još “Slavene” i 1.7% “azijata”, onda dobivamo da je samo jedna trećina autohtona a jedna trećina su “slavenski” i “zapadni” imigranti. 

 

b) O genetičkoj strukturi koje populacije je riječ?

Jedan od glavnih izvora ove zbrke je u tome što autor miješa genetičku strukturu današnjeg hrvatskog stanovništva i želi ju nekako povezati sa teorijom o porijeklu Hrvata (iranskom, slavenskom, gotskom, autohtonom). To bi imalo smisla kada bi u stoljeću sedmom Hrvati došli i zbrisali, pobili, protjerali do onda postojeće stanovništvo. Za takvu teoriju nemamo nikakvih argumenata. Sve historijske spoznaje govore da su Hrvati (bez obzira na svoj etnicitet, jezik i slično) u času dolaska bili manjina u odnosu na ostalo stanovništvo ali su nametnuli svoju vlast i onda kroz stoljeća asimilirali tj. prenijeli ime Hrvat na čitavo stanovništvo ali se i sami na druge načine sa njim asimilirali. Prema tome ja ne vidim načina da se genetska struktura tih proto-Hrvata na bilo koji način „izvuče“ iz genetske strukture današnje Hrvatske. A genetska struktura današnje hrvatske odražava sve pred-slojeve stanovništva prije “stoljeća sedmog”, samo “stoljeće sedmo” (prodiranje u Rimsku imperiju Slavena, Avara, Hrvata i ostalih od šestog stoljeća nadalje) i jednu malu hrvatsku komponentu koju zapravo danas ne možemo detektirati.

Jurićevo „dokazivanje” da Hrvati nisu perzijskog porijekla na temelju različitost genetskih struktura današnje Hrvatske i današnjih Kurda potpuno je promašena tema. Osim ako bi hipoteza koju želi oboriti tvrdila da su Iliri došli iz Perzije. Ili taj sistem dokazivanja jedino bi imao smisla da su Hrvati u “stoljeću sedmom” zbrisali postojeće stanovništvo (i ako zanemarimo sva kasnija kretanja stanovništva) onda bi njihova genetska struktura morala odgovarati ishodištu sa kojeg su krenuli. Poštoto nije slučaj ovom komparacijom se Iranska teorija ne može niti dokazati niti oboriti. Isto vrijedi i za „obaranje“ Gotske teorije, ono vrijedi samo ukoliko smo sigurno da ništa od haplotipa EU7 (kojeg ima 44.8% današnjih hrvatskih muškaraca) ili 10.3% prisustva haplotipa Eu18 (baskijskog) nije doneseno recipročnom migracijom sa zapada. Ja ne želim dokazivati ni Iransku, ni Gotsku teoriju, samo pokazujem koliko je ova metoda neprimjerene za dokazivanje onoga što Jurić želi dokazati.

 

c) “Hrvatski” gen

“Ruža bi jednako mirisala a da se ružom i ne zove”, drugim riječima mi stvari možemo nazivati kako god želimo dok god ih jasno definiramo. U suhoparnim znanstvenim radovima mutacije, haplotipovi, “geni” se označavaju brojevima, slovima i slično. Ne treba zamjeriti kada se u pisanju knjige te suhoparne oznake zamjene živopisnijim imenima pa tako Jurić govori o baskijskom haplotipu (Eu18), hrvatskom (Eu7), neolitskim (Eu,4,9,10,11), slavenskom (Eu19), azijskim (Eu14, 16). (Dakle dva naroda, jedan pred-historijski period, jedna nad-nacionalna historijsko-etnička kategorija i jedan kontinent predstavljaju uzore za davanje imena). To davanje naziva predstavlja nešto što Geertz smatra ključnom funkcijom ideologije a to je nalaženje metafore koja nije sputana granicama znanosti te može odraziti maštu ali i imati mobilizacijski potencijal.[19] Upravo takvu mobilizacijsku ulogu ima i ime “hrvatski gen” kojeg je Jurić nadjenuo haplotipu Eu7. Razlog zašto Jurić Eu7 zove hrvatskim haplotipom  je to što je on najzastupljeniji među Hrvatima (ima ga 44.8% Hrvata) kao što i baskijskog (Eu18) ima 88.9% španjolskih Baska i 86.4% francuskih Baska. No sada Jurić čini “nepravdu”. Na primjer 40% Turaka ima Eu9 ali to nije turski nego “neolitski” haplotip, Eu19 ima 60% Mađara ali je to “slavenski” haplotip a ne madžarski. Ako će netko reći da mu ime i treba biti slavenski a ne madžarski zato jer je zastupljen u velikoj frekvenciji još i kod Ukrajinaca i Poljaka (54%, 56.4%) onda se mora uzeti u obzir da i 41.7% Saamija ima “hrvatski” haplotip pa bi se onda ipak morao nazvati hrvatsko-samijski. Mislim da činjenica da ga ima i 37.5% Nijemaca ga kvalificira da bude hrvatsko-samijsko-njemački. Doduše kada govori o “sličnosti” naroda Jurić kaže da Hrvati imaju veliku “sličnost” s Nijemcima i to “preko hrvatskog haplotipa Eu7”, prema tome taj Eu7 je nekako od Boga hrvatski a Nijemci su nam samo preko njega slični? Također 65.2% muškaraca naroda Mari ima Eu14 pa zašto je to onda azijski a ne marski? Pa i “nas” haplotip (mutacija 170) je vjerojatno nastao na Bliskom Istoku pa ga Jurić ne zove bliskoistočni. Pa i „baskijski“ gen nije nikakav gen koji „označava“ Baske jer je on bio dominantno prisutan kod svih zapadnoeuropskih populacija a danas nije više dominantan u istočnoj Europi jer je „potisnut“ sa kasnijim ulascima stanovništva. On bi eventualno mogao biti „staroeuroposki“ gen. No sve to može biti jednostavna igra imenima koja i nije tako važna da ipak iza svega ne možemo otkriti onda jednu (ne)namjernu manipulaciju. Ako nešto zovemo “hrvatskim” genom i ako kažemo da taj “hrvatski” gen nastaje prije 27.000 godina onda smo samo korak od tvrdnje da su Hrvati stari 27.000 godina (kao što kaže naslov u Večernjem listu nakon razgovora sa Jurićem). To je naravno besmislica, ali takvo olako igranje imenima olakšava upravo takove besmislice. Pojava neke davne mutacije od prije 27.000 godina nema veze sa političkim identitetom Hrvata niti u stoljeću sedmom a niti u dvadesetprvom. Jurić je toga svjestan pa kaže: “Počeci hrvatskog podrijetla počinje od nastanka Homo sapiensa. Nedvojbeno je da tada počinje podrijetlo svih pojedinaca i svih naroda”(str.133). Ako je svjestan da geni nemaju veze sa narodom ili nacijom nije svjestan razlike između pojave Homo sapiensa i pojave nacije. Od nastanka homo sapiensa počinje podrijetlo svih pojedinaca tj. ljudskog roda. Ništa u tom podrijetlu niti u genima i mutacijama koje slijede nema veze sa nacijama. Tada ne počinje podrijetlo nacija. Ono je mnogo kasniji historijski fenomen koji nije uvjetovan genima i njihovim mutacijama pa ga je u tom kontekstu besmisleno spominjati.

 

Zaključak

Ova dva primjera iz različitih vremenskih perioda (1920.-1940. i sada od 2000te do danas), s različitih kulturnih područja Njemačka i Hrvatska, nam daju ilustracije ideologijske transformacije znanosti. Znanstvena istraživanja u jednom slučaju distribucija krvnih grupa u drugom distribucija mnogo većeg broja gena se transponira u ideološki prostor. Taj ideološki prostor je u jednom slučaju rasna teorija a u drugom prevladavajući nacionalistički diskurs “podrijetla” Hrvata sa dokazivanjem razlikovanja Hrvata od “nepoćudnih” susjeda, i “nepoćudnih” teorija. To se često dešava kada znanstvena istraživanja preuzimaju razni pokreti, društva i slične organizacije za popularizaciju znanosti. U njemačkom slučaju iza transformacije znanosti u ideologiju stajao je “Volkisch” pokret a njegov pandan u Hrvatskoj je “Društvo za proučavanje podrijetla Hrvata” koje promiče tzv. “iransku teoriju”. Ta transpozicija lako promakne oku laika jer je zasnovana na istinitim činjenicama. “Činjenica” je da frekvencija A grupe opada istočno od Odre, “činjenica” je da je frekvencija jednog haplotipa Eu7 visoka u prostorima Hrvatske. Ali problem nije u činjenicama nego u njihovoj interpretaciji. Kada se one dovode u okvir rasne teorije ili kada se dovode u vezu sa nacionalističkom ideologijom onda se okvir znanosti prekoračuje i ulazimo u sferu ideologije, mitova i priča.