Otkriće akvaporina, membranskih pora koje kanaliziraju ulaz vode u stanicu, promijenilo je percepciju o pasivnom ulasku vode. Ovi transmembranski proteinski kanali građeni su kao tetrameri, a kod sisavaca je poznato 13 izomera. Izomeri se, ovisno o primanoj strukturi i specifičnoj permeabilnosti, dijele u tri skupine: na ortodoksne, koji primarno služe za transport vode, akvagliceroporine za transport glicerola i neortodoksne akvaporine, koji su isključivo na organelima. Uz vodu i glicerol, akvaporini provode i druge male nenabijene molekule kao što su: H2O2, urea, NO i CO2. Mogućnost provođenja navedenih molekula u stanicu objašnjava i funkcije akvaporina: održavanje ravnoteže vode u tkivima, migracija, proliferacija i adhezija stanica, čime neizbježno imaju ulogu u razvoju tumora. Kod tumora dojke, AQP3 se lokalizira uz NOX2 protein koji katalizira stvaranje H2O2 koji zatim AQP3 unosi u stanicu. U stanici, H2O2 modificira signalne puteve i potiče proliferaciju, dok je kod stanica s izraženim EGFR (locira se u lipidnim splavima membrane) neophodan za provođenje signala EGF-EGFR kaskadom. Istraživanja pokazuju povezanost akvaporina i signalnih puteva proliferacije, poput PI3K/Akt, u raznim humanim tumorima. Do sada nije istraženo kako H2O2 unesen akvaporinima regulira antioksidacijski sustav stanice. Pokazali smo da su AQP3 i AQP5 vezani uz NRF2 antioksidacijski transkripcijski faktor stoga ovaj projekt cilja razjasniti mehanizam kojim se ostvaruje ova korelacija. Regulacija unutarstaničnog oksidacijskog stresa akvaporinima bitan je u razvoju tumora s obzirom da izlaganje oksidacijskom stresu može potaknuti adaptaciju na stres, odnosno rezistenciju tumora na konvencionalne kemoterapeutike koji su bazirani na prekomjernom oksidacijskom stresu. Pojašnjavanje mehanizama djelovanja ova dva, za sada nepovezana sustava može poboljšati naše razumijevanje razvoja rezistencije tumora te otvoriti nove mogućnosti adjuvantne terapije tumora s boljim ishodom same terapije.