Mnoge subatomske čestice žive toliko kratko da se zbog toga njihova masa, vrijeme poluraspada i ostala svojstva ne mogu direktno mjeriti. Njih nazivamo rezonancije, a njihova svojstva se određuju indirektno, analizirajući sudare čestica u kojima te rezonancije nastaju.

Određivanje tih svojstava standardno se radi pomoću jednostavne Breit-Wignerove formule. No dobro je poznat problem da ta formula radi tek za manji broj dugoživućih čestica. Velik broj čestica koje su važne u nuklearnoj i čestičnoj fizici ne žive dovoljno dugo pa za njih ova formula ne radi dobro. Zbog toga se u istraživanjima koriste razne modifikacije Breit-Wignerove formule, koje su često toliko različite da iz istih podataka daju značajno različita svojstva rezonancija. Ova situacija je vrlo problematična u hadronskoj fizici, a naročito u području pobuđenih nukleonskih rezonancija - pobuđenih stanja protona i neutrona.

Ruđerovci su, kombinirajući iskustvo u analizi hadronskih eksperimenata i razvoju naprednih teorijskih modela nukleonskih rezonancija, pronašli modifikaciju Breit-Wignerove formule koja daje iznenađujuće dobre rezultate čak i za one rezonancije za koje standardan oblik formule uopće ne radi. Novu formulu primijenili su na nekoliko poznatijih problematičnih subatomskih rezonancija u prilično širokom energetskom rasponu od relativno laganog rho mezona, do stotinjak puta masivnijeg Z bozona.

Za razliku od uobičajenih modernih pristupa u kojima se koriste vrlo kompleksni modeli u koje se ugrađuju sva dodatna saznanja o fizikalnim mehanizmima koji su u pozadini konkretnog rezonantnog fenomena, ova metoda ima identičan oblik u analizi sudara u kojima nastaje čestica koje se sastoji od lakog ili masivnog para kvarka i antikvarka (mezona), čestice koja se sastoji od tri kvarka (poput nukleona) i elementarne čestice koja se raspada (Z bozona). Zbog te neovisnosti o detaljima unutarnje dinamike fizikalnih sustava ovu metodu se smatra model neovisnom.

Ovim radom dodatno se objašnjavaju i neke nekonzistentnosti u referentnim tablicama svojstava rezonancija. U fizici pobuđenih nukleona postoje dvije gotovo ravnopravne skupine svojstava koji se za mnoge rezonancije značajno razlikuju. To su polarni parametri, koje preferiraju teorijski fizičari, i Breit-Wignerovi parametri, koje više koriste eksperimentalni (i koji već dugo nemaju baš nikakve veze s Breit-Wignerovom formulom). Prijepor oko toga koje od njih bi trebalo koristiti traje već desetljećima.

Trojica autora su primijetili da se njihova formula može napisati u dva matematički potpuno ekvivalentna oblika. U jednom obliku parametri u njihovoj formuli se mogu direktno povezati s Breit-Wignerovim parametrima koji se nalaze u referentnim tablicama, a u drugom obliku njihovi parametri odgovaraju upravo onim u tablicama polarnih parametara. Time su objasnili zašto je ovaj prijepor tako dugo trajao - izbor je doista stvar konvencije. No autori su u radu dali i razlog zbog koje preferiraju polarne parametre. Ne, nisu dva teorijska fizičara preglasala jednog eksperimentalnoga, već su pokazali da bi se Breit-Wignerova masa mogla mijenjati u ovisnosti o procesu u kojem se mjeri pa bi zbog toga nije baš praktično.

Ovaj rezultat omogućit će teorijskim znanstvenicima da predviđanja svojih modela, koja su u pravilu bila dana u polarnim parametrima, mogu prikazati kao BW parametre koje koriste eksperimentalni fizičari, te da eksperimentalni fizičari mogu "izmjeriti" polarne parametre i usporediti ih s predviđanjima teorijskih fizičara.

Možda bi bilo još zanimljivo dodati da je dr. Zauneru i dr. Ceciju ovo je treći rad u ovom prestižnom časopisu, a na svakom od njih su autori bili isključivo znanstvenici iz Hrvatske s IRB-ovom adresom.