Prijeđite na glavni sadržaj

Panika u Tokiju? NE!

21.3.2011.

Naš dragi Goran koji boravi na studiju na Tokyo University-u iskazuje narav i pogled isti kao i prije kad je bio u CIR-u. Realnost i prosudbenost u osudi medijskog senzacionalizma koji svjedoči nezrelost i kratkotrajnost! Humanizam se tremelji na iskrenoj istrajnosti na liniji pravednosti i poštenja. To Goran prenosi isto kao i japanska zastava u ruci Ivice.

Ponosimo se s Vama! K. Skala

Ovaj članak potaknut je frustracijom koju su mediji izazivali u meni, te u mnogim mojim prijateljima u Tokiju, u danima nakon Velikog sjeveroistočnog zemljotresa 2011, kad mi se činilo da stotinu puta odgovaram na ista pitanja. Hvala prof. Karolju Skali, koji je sugerirao da nešto svojih doživljaja "stavim na papir", te Pontusu Stenetorpu koji je pomogao s uređivanjem članka.

Ovog me je tjedna mnogo ljudi kontaktiralo i pitalo za trenutno stanje u Tokiju i Japanu. Doista, ono što se vidi na medijima je vrlo zabrinjavajuće, zar ne?

U stvarnosti, moram reći da sam vrlo nezadovoljan reakcijom većine medija. Slično sam vec doživio i ranije: iz ranijeg intervjua gdje sam rekao kako sam učio između ostalih jezika i klingonski, te kako neki ljudi imaju projekt prijevoda Biblije na taj jezik, neki je novinar je bio dosao na ideju da sam ja preveo Bibliju na klingonski (i to, ni više ni manje, nego sam, i to cijelu), te je to stavio u tisak -- i to ne u tabloide, već u, što bi rekli, "prave" novine -- bez da je provjerio priču, bez da me je kontaktirao, bez i trunke kritičkog razmišljanja ili novinarskog profesionalizma.

U zadnjih sam se tjedan dana više puta imao priliku podsjetiti toga događaja, no ne tek od nekog hrvatskog novinarčića, već i od "respektabilnih" svjetskih novinskih kuća. Na koji način?

U Japanu se dogodila velika katastrofa. No sjeća li se još itko o čemu se radilo? Da natuknem: nije Fukushima Daiichi. Doživjeli smo ovdje do sada neviđeni potres, koji je prouzročio strašan tsunami, koji je izbrisao desetke gradova, pobio tisuće ljudi, ostavio stotine tisuća ljudi bez ičega. Danas, još i više izbjeglica umire od nedostatka lijekova, a mnogi ostali žive na kriški kruha i zdjelici juhe dnevno. I usprkos tomu, svi me stalno pitaju: nećes li malo doma? nije li te strah radijacije? A razlog tomu je -- novine traže sljedeću senzaciju. "Panika u Tokiju, egzodus iz Japana!" govore naslovi, a bez ikakvog pokrića.

Jesmo li zabrinuti? Naravno da jesmo. Ima li uplašenih? Prirodno da ima. No "panika" zvuči bolje od "zabrinutosti". Pitali su me kako to mislim da nema panike u Tokiju, jer da se u Zagrebu vide snimke ljudi na aerodromu kako bježe iz zemlje. Doista, ima takvih ljudi. No da odete u bolnicu, biste li zaključili da je grad pun tek ozlijeđenih, bolesnih i umirućih? Nadam se da ne trebam argumentirati zbog čega je to aljkavo izvještavanje.

"Police prazne, Tokyo strahuje od gladi!" Da, nekih stvari doista nema u dućanima, prvenstveno kruha, mlijeka, pa i mesa, tjestenine i riže. Neki ljudi su vadili mobitele kako bi slikali prazne police, jer se to vjerojatno u životu većine još nije desilo. Ali ti novinari nisu pomislili kako bi izgledalo da se fotograf okrenuo. Tamo bi ih čekale pune zalihe voća i povrća, keksa, gotovih jela, čak i pizze, sendviča i indijskog nan kruha. Artikli kojih nedostaje su mahom pokvarljiva roba koja se transportira izdaleka, ili pak zahtijeva struju za proizvodnju, pa je njihova distribucija smanjena -- i pretpostavlja se da će se za tjedan-dva vratiti na normalu (kako mi je rekao trgovac kad sam priupitao). U ovo doba, navodna izjava Marije Antoanete bila bi potpuno prikladna: dok nema kruha, ima mnogih drugih namirnica i jela. A da i ne spominjem da većina Tokijskih restorana neprekinuto radi.

No čak se i te neuhvatljive robe ponekad nazre u dućanu -- danas sam ponovno vidio jednu vrećicu kruha kako usamljeno stoji na polici, kao što sam već nekoliko puta vidio po litru soka od naranče. Jedino objašnjenje koje mogu ponuditi je, ljudi ne žele uzeti zadnji komad. "Meni nije neophodno, a nekom drugom sigurno više treba, neću biti sebičan" je tipična japanska misao.

Kad smo već kod toga, imam zapravo i drugi razlog zašto ne slijedim uzbunjujuće strane izvještaje, i ne bježim iz zemlje: osjećam veliku empatiju prema mojim posvojenim sudržavljanima, I odlučan sam solidarno ostati ovdje s njima dok god mogu, što god to već kome značilo. Većina Tokijskih građana promatra ovu nesreću, i misli tek: strijemit ćemo i dalje kao i prije, i oporaviti se, svi zajedno. Taj je osjećaj zajednice vrlo lijep, čak i ako sam tek stranac ovdje.

Ponekad pomislim da mogu opravdati takve pretjerane vijesti slijepim prenošenjem informacija većih novinskih agencija, no neki se slučajevi ne mogu tako lako objasniti. Primjerice, naročito uživam kad mi ljudi govore o "novom Chernobylu". Većina stručnjaka čije sam izjave čitao slažu se kako, i da dodje do najgorega, Fukushima Daiichi ne može napraviti niti blizu takvu štetu kakvu je Chernobyl učinio. Zašto tako misle, svatko s imalo vještine s Google-om moze pronaći. Usprkos tomu, čujem iste glasine ponovno i ponovno. Potražih kroz tisak, i naravno da pronađoh. Ako se takvoj bombastičnoj frazi zakvači upitnik i stavi u naslov, postoji dobar dio javnosti koja neće primijetiti, a možda čak ni mariti, kako ju članak u zadnjem odlomku demantira. Jedini razlog kojeg se mogu sjetiti zašto bi vijest tako bila uobličena je -- panika prodaje novine.

Da se razumijemo: ne smatram da je situacija u Fukushima Daiichi reaktoru trivijalna -- daleko od toga. Ne marginaliziram događaje tamo, i uistinu imam samo krajnje divljenje i zahvalnost za grupu hrabrih ljudi koji su najvjerojatnije žrtvovali svoje živote kako bi priskrbili Japanu šansu za bolju budućnost. Suosjećam i s ljudima koji su zatvoreni u domovima u evakuiranoj zoni.

No na koncu konca, činjenice su uvijek bolje od histerije. Istina je da nuklearna situacija dnevno dobiva lose vijesti, ali i one dobre -- i još uvijek nije sasvim jasno koje će konačno prevladati. No u ovom trenutku u Tokiju nije povišena radijacija; dapače, niža je od pozadinske radijacije na mnogim drugim mjestima u svijetu. Osim redukcije struje i prorijeđenog prijevoza, život se nastavlja u začudnoj normalnosti. Uz zabrinutost, puno Tokyoita izražava optimizam, nadu, požrtvovnost i sućut...

Samo paniku ne.

Goran Topić

Tokyo, 18.03.2011.

Panika u Tokiju? NE!

Goran Topić

Ova stranica koristi kolačiće

neki od tih kolačića nužni su za ispravno funkcioniranje stranice, dok se drugi koriste za praćenje korištenja stranice radi poboljšanja korisničkog iskustva.

Za više informacija pogledajte naše uvjete korištenja.

  • Kolačići koji su nužni za ispravno funkcioniranje stranice. Moguće ih je onemogućiti u postavkama preglednika.