Naime, u radu objavljenom u ovom časopisu, čije će se tiskano izdanje pojaviti u prosincu ove godine, Željko Kwokal, Neven Cukrov i Vlado Cuculić objavili su nalaze koji ukazuju na neočekivano povišene koncentracije žive, a u radu objavljenom 2011 i prisutnosti drugih ekotoksičnih metala u povišenim koncentracijama (a pogotovo kadmija) u Bjejajki i Lengi, špiljama Nacionalnog parka Mljet.

Bjejajka i Lenga su dvije od pet jama koje su ovi istraživači proučili tijekom sedam godina, uz pomoć speleoronioca Hrvatskog biospeleološkog društva Branka i Vedrana Jalžića.Ove špilje i jame poznate su još pod nazivom 'anhialine jame', simbol su netaknute prirode koje su nekada služile lokalnom stanovništvu kao izvori pitke vode, a danas imaju višestruku okolišnu i znanstvenu težinu, zbog čega njihova istraživanja imaju nemalu važnost.

Anhialini objekti (špilje, jame) najčešće se nalaze na morskim obalnim područjima umjerenog pojasa. Pojam „anhialin“ (grčki 'blizu mora') označava tip staništa u kojem je stratificirano vodno tijelo podzemno povezano sa okolnim morem (slatka i/ili bočata voda leži na sloju morske vode). U međuvremenu, anhialini objekti stekli su status vrlo važnog vodenog okoliša na svjetskoj razini radi svojih specifičnih značajki: stratificirano vodeno tijelo sa izraženom haloklinom, povezanost sa otvorenim morem (obično kroz karbonatne stijene u kršu), ograničena izloženost vanjskim klimatskim utjecajima, izostanak sunčevog svjetla, a time i fotosinteze (prisutna kemosinteza), nedostatak otopljenog kisika u vodi (hipoksija, anoksija) i ograničena izmjena vode.

U Republici Hrvatskoj anhialini objekti prepoznati su kao jedinstveni tip staništa i prema Pravilniku o vrstama stanišnih tipova, karti staništa, ugroženim i rijetkim stanišnim tipovima te o mjerama za očuvanje stanišnih tipova (N.N. 7/2006) kategorizirani su oznakom H.1.4. Navedenim Pravilnikom zahtijeva se provođenje mjera njihova očuvanja, jer se radi o ugroženom i rijetkom stanišnom tipu u kraškom području.

''Naime, anhialine jame su se pokazale kao prirodni laboratorij za istraživanje uvjeta koji su prisutni i na velikim morskim dubinama. Istraživali smo prostornu i vremensku raspodjelu ekotoksičnih metala žive (Hg), kadmija (Cd), olova (Pb), bakra (Cu) i cinka (Zn) u anhialinim jamama u uvali Bjejajka i kod rta Lenga u akvatoriju Nacionalnog parka 'Mljet'. Izmjerili smo neočekivano povišene do izrazito visoke koncentracija pojedinih ekotoksičnih metala, žive i kadmija. Međutim, važno je napomenuti da se radi izuzetnom prirodnom fenomenu i prirodno povišenim koncentracijama, za koje nije odgovoran čovjek.'' – istaknuo je dr. sc. Vlado Cuculić.

Znanstvenici IRB-a su tijekom i nakon kišnih razdoblja uzorkovanja u siječnju 2009. i 2010. godine, u vodi Bjejajke pronašli do 3,7 mikrograma žive po litri vode). Istodobno, u talozima na dnu jame koncentracije žive dosezale su čak 3,3 miligrama po kilogramu, što je i do deset puta više od prosječnih vrijednosti nezagađenog taloga na dnu Jadranskog mora.

Pored toga, u Bjejajci su nađene i značajno povišene koncentracije kadmija (do 0,3 mikrograma po litri vode), što je gotovo dva reda veličine više nego u obližnjoj površinskoj morskoj vodi, s kojom je stratificirani vodeni stupac u špiljama povezan podzemnim kanalima. Razina žive i kadmija u jami Lenga bila je nekoliko desetaka puta do nekoliko redova veličina manja od one u Bjejajki.

Međutim, po dolasku u laboratorij, stručnjaci su utvrdili da je glavni izvor kadmija i žive u jami Bjejajka zapravo izmet šišmiša, tzv. guano, kojeg u Lengi nisu pronašli. Većina ranijih izvješća u literaturi guano je opisivala kao izvor otopljenog organskog ugljika, koji je važan za prehranu podzemne faunu. Također, spominjalo je i bogatsvo guana dušikom i fosforom. Postojalo je samo nekoliko istraživanja koja su se prije ovoga rada stručnjaka s IRB bavila metalima u guanu šišmiša, ali nije bilo članaka koji su govorili o guanu kao izvoru metala u anhialinim i drugim "stratificiranim vodenim okolišima", napominju autori.

Uzrok svemu su šišmiši vrste mali potkovnjak (Rhinolophus hipposideros). Naime, stručnjaci su utvrdili da je Bjejajka omiljeno sezonsko boravište malog potkovnjaka. Velike količine žive i kadmija, koje bitno utječu na biogeokemijsku sliku malog podzemnog mljetskog "oceana", (ne)djelo su tih malih sisavaca. Dakle, riječ je o potpuno prirodnom fenomenu koji je pod kontrolom, napominju stručnjaci.

Pored ovih špilja u uvali Bjejajka i kod rta Lenga u akvatoriju Nacionalnog parka 'Mljet' ruđerovci su istražili još i Urinjsku špilju na Kostreni, Jamu pod Orljakom u estuariju rijeke Krke i Živu vodu na otoku Hvaru. Usput, zanimljivo je napomenuti da se istraživanja najslavnije hrvatske anhialine špilje, Šipun u Cavtatu, spominju 1584., što se smatra jednim od najstarijih znanstvenih istraživanja podzemnih ekosustava na Mediteranu, izvorištu svjetske znanosti i kulture.
Dobiveni rezultati pokazali su da se u nekim špiljama toksični metali nakupljaju u vrlo visokim koncentracijama bez izravnog ljudskog utjecaja, dok u drugima gdje postoji utjecaj čovjeka te koncentracije ostaju prirodno niske.