Prijeđite na glavni sadržaj

Zvonimir Pučar (1922 - 1990)

Zvonimir Pučar rođen je 10.10.1922. u Zagrebu, gdje je završio i gimnaziju 1941. godine. Iste godine započeo je studij kemije na prestižnoj Visokoj tehničkoj školi u Minhenu. Po završetku rata, 1945. godine morao je ponovo upisati kemiju na Tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je i diplomirao 1949. godine. Kratko vrijeme radio je u Tvornici šećera Crvenka i nakon toga u Kliničkom laboratoriju bolnice Zajčeva (danas Merkur), gdje je projektirao i izgradio uređaj za nisko-naponsku elektroforezu na papiru za kvalitativnu i kvantitativnu analizu serumskih bjelančevina. Izradio je više takovih aparatura u nekoliko bolnica u Zagrebu.

Početkom pedesetih godina zaposlio se na Institutu Ruđer Bošković (IRB) koji je tada bio u izgradnji. Radio je u "Oblasti kemije" i projektirao je i izgradio uređaj za kontinuiranu visoko-naponsku elektroforezu na papiru. Zvonimir Pučar sudjelovao je u samoj izgradnji IRB-a, u organizaciji radionice i konstrukcijskog ureda, te organizaciji i osnivanju fotolaboratorija.

1959. godine izradio je doktorsku disertaciju u Fizičko-kemijskom odjelu (FK) na IRB-u pod naslovom "Elektroforetska pokretljivost kompleksa metala u poroznom adsorbensu", pod vodstvom prof. dr. Bože Težaka. Do tada je već objavio šest znastvenih radova (1 rad u Acta Pharm. Jug., 3 rada u Arhiv Kem., 1 rad u CCA i 2 rada u Anal. Chim. Acta). 1962. godine postaje znanstveni suradnik, a 1963. godine viši znanstveni suradnik u Odjelu FK (predstojnik je bio prof. dr. B. Težak, vanjski suradnik).

1963. godine dr. Z. Pučar osniva Laboratorij za elektroforezu i sudjeluje u suradnji s dr. S. Kečkešom, dr. M. Branicom, dr. V. Pravdićem i dr. S. Kvederom u provođenju trogodišnjeg  IAEA projekta (voditelj projekta bio je dr. S. Kečkeš, 1963. - 1966.). Povodom toga boravio je na studijskom putovanju u Italiji (Casaccia Centro di Studi Nucleari) i Švicarskoj (Institut Univerziteta u Cirihu). Boravio je također i na studijskom putovanju u Monaku (IAEA), te Francuskoj (Oceanografski observatorij Banyuls-sur-Mer i Morska postaja d'Endoume od Oceanološkog centra u Marseju).

Istraživao je mogućnosti upotrebe kontinuirane elektroforetske separacije komponeti ciklotronskih meta za dobivanje radionuklida bez nosača. Dr. Z. Pučar sudjeluje u razvoju poluindustrijskog postupka za pripremu vrlo čistog uranovog dioksida upotrebom elektrokemijske redukcije u alkalnim karboatnim otopinama (zajedno s dr. M. Branicom i dr. V. Pravdićem). Projektirao je i izgradio postrojenje za poluindustrijsko dobivanje UO2.

U suradnji sa dr. S. Kečkešom istražuje kontaminaciju i dekontaminaciju organizama u moru fisionim produktima. 1964. godine boravi ponovo na studijskom putovanju u Monaku i Francuskoj (Oceanografske observatorije u Villefranche-sur-Mer i Banyuls-sur-Mer, te Biološka postaja Roscoff), a 1965. boravi na studijskom putovanju u Međunarodnom laboratoriju za radioaktivnost mora u Monaku (IAEA). 1966. godine postaje znanstveni savjetnik, a 1967. godine i pročelnik Odjela fizičke kemije do osnivanja Centra za istraživanje mora Rovinj - Zagreb (CIM Rovinj - Zagreb) 1969. godine. Dr. Z. Pučar sudjeluje u projektiranju i pregradnji akvarija između 1971. i 1972. godine. Od 1968. do 1972. djeluje kao honorarni redovni profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Savučilišta u Zagrebu na postdiplomskoj nastavi. U periodu od 1968. do 1976. godine sudjeluje u istraživačkom projektu prema ugovoru sklopljenim sa NIH u SAD "Mechanism of Tissue Mineralization in Bine and Teeth" (voditelj projekta bila je dr. H. Furedi-Milhofer). U periodu od 1970. do 1971. godine sudjeluje na projektu s PLIVA-om u suradnji s dr. D. Keglević, dr. S. Kvederom i dr. S. Iskrić.  1970. godine ponovo odlazi na studijsko putovanje u Međunarodni laboratorij za radioaktivnost mora u Monaku (IAEA).

Dr. Z. Pučar 1976. godine napušta dotadašnji Laboratorij za elektroforezu i sa dijelom suradnika osniva Grupu za migracijske procese te u njoj djeluje do umirovljenja (1988. godine). Ostatak laboratorija formira Grupu za elektroforezu pod vodstvom dr. Z. Konrad, znanstvene suradnice. U periodu od 1982. do 1988. godine  dr. Z. Pučar djeluje kao glavni istraživač na izrazito prioritetnim istraživanjima u okviru projekata s PLIVA-om: "Priprava novih subjediničnih virusnih vakcina i utvrđivanje njihove antigene i imunogene vrijednosti (vakcina virusa newcastlske bolesti)" te "Istraživanja antigene i imunogene vrijednosti inaktiviranih i subjediničnih vakcina metodama imunotaloženja". Nakon toga dr. Pučar odlazi u mirovinu.

Pripremio: dr. I. Ružić na osnovu podataka iz arhive IRB-a i osobne arhive dr. B. Pokrić.

Ova stranica koristi kolačiće

neki od tih kolačića nužni su za ispravno funkcioniranje stranice, dok se drugi koriste za praćenje korištenja stranice radi poboljšanja korisničkog iskustva.

Za više informacija pogledajte naše uvjete korištenja.

  • Kolačići koji su nužni za ispravno funkcioniranje stranice. Moguće ih je onemogućiti u postavkama preglednika.