Njezin rad često izaziva iznenađenje i znatiželju. Kako sama kaže, znanost ljudima još uvijek djeluje tajnovito i lijepo, no prava vrijednost leži u odgovorima na praktična pitanja. Što se točno radi? Gdje se može primijeniti? Može li se vrhunska znanost doista raditi kod nas?
Od jednog problema do cijele mreže primjena
Kada se govori o karijeri u znanosti, često se zamišlja ravna linija, od studija do laboratorija, od teme do teme, uredno posloženo. Stvarnost je sličnija dobroj kemiji gdje jedan rezultat vodi drugome, a znatiželja napravi prečac tamo gdje ga nitko nije očekivao.
Maju je, na početku, iznenadilo koliko znanstveni rezultati u jednom području mogu biti korisni u drugom . Započela je u grupi koja je istraživala konkretan, medicinski problem, mehanizam nastanka mokraćnih kamenaca. No, eksperimentalna znanja i razumijevanje kako nastaju anorganski minerali od kojih su kamenci građeni, odvelo je istraživanja prema razvoju novih materijala za regeneraciju kostiju. Tako je slijedio i logičan korak prema nanomaterijalima i njihovoj primjeni u biomedicini i tehnologiji, naposljetku, prema suradnjama s kolegama koji istražuju utjecaj nanomaterijala na okoliš.
Nit koja povezuje sva ta istraživanja je jednostavna, materijali koji funkcioniraju i izvan laboratorija. U jednoj rečenici, Maja svoje područje objašnjava ovako: „Razvijamo nove, učinkovitije i ekološki prihvatljivije materijale za primjenu u medicini, tehnologiji i zaštiti okoliša.“
Projekt STOP: kada materijal postane javnozdravstvena mjera
Danas je jedna od njezinih ključnih istraživačkih priča vezana uz EU Horizon projekt Surface Transfer of Pathogens (STOP). Projekt okuplja 15 partnera iz 10 europskih zemalja, a cilj mu je smanjiti prijenos mikroorganizama između ljudi preko često dodirivanih površina u javnom prijevozu, bolnicama i domovima za starije osobe.
U praksi to znači razvijati antimikrobne materijale i prevlake nove generacije koje se mogu jednostavno nanositi na različite površine, a koje će istovremeno smanjiti potrebu za klasičnim dezinfekcijskim sredstvima i smanjiti rizik od rezistencije mikroorganizama.
Fotokataliza u službi svakodnevice: titanijev dioksid “pod svjetlom radi”
U okviru STOP-a, grupa iz Laboratorija za biokoloide i površinsku kemiju razvijaju prevlake koje se sastoje od polimerne matrice u koju su ugrađene fotokatalitičke nanočestice titanijevog dioksida (TiO₂), materijala koji pod svjetlom može uništavati mikroorganizme.
Tehnički zvuči zahtjevno, ali ideja je iznenađujuće intuitivna jer umjesto da se površine svakodnevno, često i po više puta, tretiraju kemijskim sredstvima, one postaju aktivne same po sebi pod odgovarajućim svjetlom . „Istraživanja uključuju blisku suradnju s partnerima na projektu u području fizikalno-kemijske, mehaničke i biološke karakterizacije prevlaka koje razvijamo. To nam je omogućilo stjecanje novih znanja i razvoj novih pravaca istraživanja.“, rekla je Maja.
Društveni učinak - manje infekcija, manje troškova, manje (ili ipak više) kemije?
Motivacija ovakvih istraživanja, temeljena na iskustvima pandemije Covid-19, vrlo je životna - treba naći učinkovite i praktične načine za prekidanje različitih puteva prijenosa štetnih mikoorganizama, među njima i prijenosa preko često dodirivanih površina.
Manje infekcija znači i smanjenje troškova zdravstvenog sustava. Indirektno, manja potreba za klasičnim dezinfekcijskim sredstvima može doprinijeti očuvanju okoliša. A novi materijali, mogu doprinijeti i smanjenju rizika razvoja rezistencije mikroorganizama.
Što ostaje nakon projekta?
Priča dr. sc. Maje Dutour Sikirić pokazuje da znanost krije mnoga iznenađenja i neočekivana odredišta. Put od proučavanja mokraćnih kamenaca do visokotehnoloških prevlaka koje uništavaju viruse dokaz je da prava znatiželja ne poznaje granice disciplina i uvijek otvara nova vrata iza kojih se, ponekad, susreću duboka stručnost i sasvim običan, ljudski dodir.
