Upravo je tim pitanjima Ivana Perkovac, novinarka HRT-a, posvetila prilog za emisiju Globalna Hrvatska na Hrvatskoj radio televiziji, u kojem je razgovarala s znanstvenicima IRB-a dr. sc. Anticom Čulinom i dr. sc. Salvatoreom Marcom Giampaolom te s ravnateljem Instituta dr. sc. Davidom Matthewom Smithom. Kroz njihove odgovore otvara se priča o znanstvenoj mobilnosti, povratku, uvjetima rada i razlozima zbog kojih Institut Ruđer Bošković postaje sve vidljivije mjesto susreta domaćih povratnika i međunarodnih istraživača.
Znanost bez granica
Znanost ne poznaje granice, ni one koje postavlja znatiželja, ni one geografske. Ona nema državu, jer je po svojoj naravi globalna, otvorena i mobilna. Znanstvenik ili znanstvenica započinje svoj put na jednom fakultetu, nastavlja se na doktoratu u inozemstvu, širi kroz postdoktorsko usavršavanje i međunarodne suradnje. U tom svijetu kretanje je prirodno, gotovo očekivano. Znanstvenici odlaze kako bi učili, radili s najboljima, gradili iskustvo i tražili sredinu u kojoj će njihove ideje moći rasti.
Ipak, među svim tim međunarodnim putanjama neke ponovno vode prema Zagrebu. Nakon Oxforda, Nizozemske, Njemačke ili nekog drugog znanstvenog središta, povratak na Institut Ruđer Bošković za mnoge postaje nastavak znanstvenog puta, ali i početak jedne važne priče o znanju koje se vraća i iskustvu koje obogaćuje hrvatsku znanost.
Ruđer je oduvijek bio mjesto susreta različitih disciplina, znanstvenih pristupa i generacija istraživača. Danas sve snažnije postaje i mjesto susreta različitih životnih putova. Na Institut dolaze hrvatski znanstvenici nakon godina rada na uglednim europskim i svjetskim institucijama. Dolaze i strani istraživači koje privlači otvorenost Ruđera, njegova multidisciplinarnost i mogućnost da u Zagrebu nastave raditi ozbiljnu, međunarodno relevantnu znanost.
Od 2019. godine do danas na Institutu Ruđer Bošković, putem mjere Znanstvenik povratnik koju provodi nadležno ministarstvo, zaposlen je 31 znanstvenik, među kojima je 17 hrvatskih državljana. Ta brojka govori o trendu, ali tek osobne priče otkrivaju njezino pravo značenje.
Jedna od njih je znanstvena priča dr. sc. Antice Čuline, znanstvenice koja se nakon doktorata na Sveučilištu Oxford i rada na Netherlands Institute of Ecology vratila u Hrvatsku.
Antica Čulina
Govoreći o svom istraživačkom putu i temama kojima se danas bavi na IRB-u, dr. sc. Antica Čulina objašnjava da ju je od početka zanimalo kako različiti odnosi u prirodi oblikuju životinjske zajednice. „Meni je vrlo zanimljivo pitanje socijalnih mreža i kako one utječu na reprodukciju kod ptica”, kaže dr. sc. Čulina, dodajući da je upravo iz takvih pitanja postupno došla do šireg interesa za otvorenu znanost i metaznanost. Danas se, ističe, bavi i samim sustavom znanosti, njegovim slabostima i mogućnostima poboljšanja. „Nažalost, kao i svi sustavi koje je stvorio čovjek, i širi sustav znanosti podložan je problemima i korupciji. Ono čime se ja bavim jest kako takav sustav poboljšati”, poručuje.
Ovakvi povratci ostavljaju trag daleko širi od jednog laboratorija ili jednog projekta. Sa sobom donose iskustvo rada u drukčijim znanstvenim kulturama, osjećaj za visoke standarde, naviku međunarodne suradnje i uvjerenje da se i ovdje mogu graditi ambiciozni istraživački programi. Donose i dragocjenu širinu pogledam, onu koja nastaje kada čovjek usporedi različite sustave i jasno vidi što valja čuvati, a što mijenjati.
Povratak koji podiže ugled IRB-a
Na IRB-u takvi su povratci već imali konkretan učinak. Povratak znanstvenica poput dr. sc. Jelene Bujan, dr. sc. Ane Sunčane Smith i dr. sc. Ive Tolić, koje su na IRB donijele prestižne projekte Europskog istraživačkog vijeća (ERC), pri čemu je dr. sc. Ivi Tolić ERC dodijelio čak dva projekta, pokazao je koliko iskustvo stečeno na vodećim međunarodnim institucijama može pridonijeti razvoju Instituta. Njihovi uspjesi pridonijeli su jačanju međunarodne vidljivosti IRB-a, otvaranju novih istraživačkih tema i stvaranju prostora za razvoj novih timova.
Institut koji ne čeka samo povratnike
Ali priča o Ruđeru nije samo priča o onima koji se vraćaju. Ona je sve više i priča o onima koji dolaze. Institut danas zapošljava više od tisuću ljudi, od čega se više od 800 znanstvenika i istraživača koji se bavi istraživanjima u širokom rasponu područja, od fizike i kemije do molekularne biologije i istraživanja mora i okoliša. Upravo ta širina, zajedno s međunarodnom povezanošću, čini IRB privlačnim i znanstvenicima koji nemaju osobnu biografsku vezu s Hrvatskom.
Dobar primjer dolazi iz Zavoda za teorijsku fiziku, gdje rade i međunarodni istraživači poput dr. sc. Fabija Franchinija i dr. sc. Salvatorea Marca Giampaola i to u Grupi za fiziku kondenzirane tvari i statističku fiziku.
Salvatore Marco Giampaolo
Njihov je tim 2024. razvio novi pristup kvantnim baterijama, naprednim sustavima za pohranu energije koji bi jednog dana mogli biti važni za kvantna računala, simulatore i senzore. U tom radu, nastalom u suradnji znanstvenika iz Hrvatske, Francuske i Italije, pokazano je kako se gubitak energije može smanjiti boljim dizajnom kvantnog sustava. Takvi rezultati nisu važni samo zbog same teme, nego i zato što pokazuju da se na IRB-u može raditi fizika koja sudjeluje u oblikovanju tehnologija budućnosti.
Govoreći o svom dolasku na Institut, dr. sc. Giampaolo ističe da ga je nakon rada u Italiji, Austriji i Brazilu upravo Ruđer privukao svojom istraživačkom multidisciplinarnošću. Odluka o dolasku, priznaje, nije bila bez dvojbi. „Pružila mi se prilika, prava prilika u pravome trenutku. Ne skrivam činjenicu da u početku nisam bio posve siguran je li to dobra odluka, ali onda sam upoznao Institut, Hrvatsku”, kaže.
Danas o svojem iskustvu govori vrlo jasno: „Život mi se ovdje jako sviđa. Ruđer je međunarodan, a u mojoj grupi skoro polovina zaposlenika dolazi iz inozemstva. To je vrlo poticajna sredina, a ljudi su jako marljivi.”
Nova infrastruktura za novi razvojni iskorak
Za znanstvenike koji dolaze izvana važno je da mogu li raditi na visokoj razini, računati na kvalitetne suradnike, da imaju uvjeti za razvoj laboratorija i istraživačkih grupa, te da + institucija ima smjer razvoja. Upravo zato pitanje infrastrukture na 'Ruđeru' postaje pitanje budućnosti.
Naravno, nijedna od tih priča nije uljepšana razglednica. Znanstvenici koji dolaze iz Engleske, Nizozemske, Njemačke ili Italije vrlo dobro vide razlike. Ovdje se često radi s manje novca, više administracije i uz više improvizacije nego na mnogim zapadnoeuropskim adresama. Ipak, to ne znači da se ovdje ne može raditi vrhunska znanost. Znači samo da je za nju potrebno više upornosti, više prilagodbe i više institucionalne podrške.
„Puno sam naučio u Hrvatskoj. Nije sve sjajno, ali moja je poruka da se u Hrvatskoj može raditi dobra znanost uz dovoljno truda, malo prilagodbe, malo razumijevanja i malo pragmatičnosti”, rekao je za HRT ravnatelj IRB-a dr. sc. David M. Smith, zaključivši da je upravo uspjeh IRB-a najbolji dokaz da takav put ima smisla. „Može se, i mislim da je uspjeh Instituta Ruđer Bošković dokaz toga.”
David Matthew Smith
Zato je infrastruktura toliko važna. Na IRB-u je upravo u tijeku O-ZIP, kapitalni infrastrukturni projekt vrijedan gotovo 108 milijuna eura, jedan od ključnih preduvjeta za novu fazu razvoja Instituta. Taj projekt uključuje obnovu i modernizaciju prostora te nabavu gotovo cjelokupne znanstvene opreme, a na Institutu ga s razlogom opisuju kao najveću fizičku transformaciju od osnutka. Za znanstvenike koji dolaze izvana, kao i za one koji razmišljaju o povratku, takvi signali znače mnogo, oni govore da znanost nije samo trošak, nego ulaganje u budućnost.
Na kraju, možda je upravo to glavna poruka ove priče. Odlazak znanstvenika ne mora nužno značiti gubitak. Ponekad je to samo faza profesionalnog sazrijevanja. No, da bi se znanje vratilo, ili da bi netko iz svijeta poželio doći baš ovamo, mora postojati mjesto koje ima dovoljno kvalitete, ambicije i otvorenosti da taj dolazak učini smislenim.
Nadamo se da Institut Ruđer Bošković danas sve više postaje upravo takvo mjesto.
