Dr. sc. Andreja Ambriović Ristov i dr. sc. Dragomira Majhen s Instituta Ruđer Bošković osmislile su upravo takav pristup lova na viruse. VirusHunter je patentirana dijagnostička metoda koja koristi univerzalne „VirusHunter mamce" za hvatanje bilo kojeg potencijalno patogenog virusa, bez da se unaprijed zna o kojem je virusu riječ. Jedan test, svi virusi, unutar 24 sata. Iza tog koncepta stoji više od dva desetljeća istraživanja biologije virusa, patent koji je trebao godine da prođe sve prepreke, i tvrtka koju su osnovale kako bi ideju prenijele na tržište.
Ljubav prema virusima
„VirusHunter je nastao iz ljubavi prema virusima i mog razmišljanja da ih zanemarujemo", kaže Andreja. „Sve stavljamo pod zajednički nazivnik, a svaki virus je drugačiji, ulazi u stanice na drugačiji način. U dijagnostici ih tretiramo kao da su svi isti, radimo test za jedan, pa za drugi, pa za treći. Razmišljala sam godinama kako osmisliti test koji bi otkrio sve odjednom." A kad je ideju trebalo podijeliti s nekim, došla je do Dragomire koja na VirusHunter gleda iz drugog kuta. „Cijelu karijeru bavim se temeljnim istraživanjem i oduvijek sam željela primijeniti rezultate svog rada", kaže Dragomira. „U početku je to bila znanstvena znatiželja jer smo željele istražiti radi li uopće. A sad je to osobna znatiželja, mogu li ja to? Znam li ja to? I u konačnici, gdje će me to odvesti?"
Moramo spomenuti, dodaje Andreja, da je u prvom projektu VirusHuntera s njima radio i Alen Kovačević, tadašnji diplomand, s kojim su i danas u kontaktu i koji dijeli autorstvo na patentu.
Šest godina tišine
VirusHunter postoji od 2016. godine, ali ta brojka vara. Između prvog POC (Proof of Concept) projekta i trenutka kad je sve počelo odmicati prošlo je šest godina u kojima se naizgled ništa nije događalo.
„Kada zbrojimo sve te godine, one zvuče strašno", kaže Andreja. „Međutim, nakon prvog projekta i prijave patenta uslijedilo je zatišje u kojem smo o VirusHunteru razmišljale, o njemu često razgovarale, ali jednostavno nije bilo projekata na koje bi mogle prijaviti takvo istraživanje. Čim su se pojavili, mi smo reagirale."
Ono na čemu nikad nisu prestale raditi jest patent koji je naišao na sve prepreke na koje je mogao naići, ali nisu odustajale. „Uz stvarnu podršku Instituta Ruđer Bošković, koji je vjerovao u nas, konačno smo u srpnju 2025. dobile patent. A dobivanje patenta jako doprinosi našoj uvjerljivosti, posebice pred investitorima.“, rekla je Andreja.
Uvjerljivosti doprinosi i njihova vjera u samu metodu, koja se temelji na prirodi virusa, a kako Dragomira kaže, priroda ne griješi. Ono što sada žele saznati je, radi li metoda dovoljno dobro da postane komercijalni proizvod, a upravo to je ono što ih gura dalje u priči o lovu na viruse.
Kako su znanstvenice postale poduzetnice
Nakon registracije patenta stvari su se počele ubrzavati. Edukacija u Nuqleusu, deep-tech venture builder programu Inovacijskog centra Nikola Tesla, dala im je prvi uvid u poduzetnički svijet. Uslijedilo je licenciranje patenta od IRB-a, osnivanje tvrtke BioDetect Solutions, sudjelovanje u Tech Transfer programu Zagrebačkog inovacijskog centra (ZICER) i treće mjesto na konferenciji Zagreb Connect s nagradom od 5000 eura.
Nagrada je, kako same kažu, puno veća od samog novca. „Treće mjesto na Zagreb Connectu za nas je prije svega potvrda da VirusHunter ima tržišni potencijal, a ne samo znanstvenu vrijednost", kaže Dragomira. „To je također snažna potvrda da smo, kao znanstvenice, uspješno napravile iskorak prema poduzetničkom načinu razmišljanja. Kroz ovaj proces naučile smo kako strukturirati priču o VirusHunteru na način koji je razumljiv investitorima, odnosno jasno komunicirati problem, tržišni potencijal i put prema komercijalizaciji, a ne samo znanstvenu izvrsnost."
Andreja naglašava da iza nagrade stoji cijeli tim: mag. mol. biol. Ana Runtić, dr. sc. Jelena Martinčić, dr. sc. Lucija Ružić i dr. sc. Mario Stojanović. „Njih četvero su sudjelovali u programu ZICER-a, a Lucija je preuzela prezentaciju pitcha. Kao plod tog intenzivnog rada osvojili smo treće mjesto." Osvojena sredstva namjenska su za BioDetect Solutions i koristit će ih za izradu vizualnog identiteta i web stranice tvrtke.
Jesu li poduzetništvo i znanost dva svijeta?
Prijelaz iz znanosti u poduzetništvo nije bio gladak jer znanstvenice koje su navikle komunicirati složene koncepte pred kolegama, na konferencijama i u nastavi, odjednom su se našle pred publikom koja od njih traži nešto posve drugo. Mentori u akceleracijskim programima bili su jasni, govorite manje o tehnologiji, više o problemu korisnika. Dragomira kaže da je to u početku bilo teško prihvatiti. „Često je bilo kao da smo ponovno u školi. Trebalo je samodiscipline za prihvaćanje kritika koje su nam se činile neprimjerene, ali s vremenom smo naučile slušati."
No čak i kad su savladale jezik investitora, ostao je jedan fundamentalni nesporazum. Biotehnologija ne radi prema rokovima koje poslovni svijet očekuje. Razvoj dijagnostičkog proizvoda traje godinama, a investitori žele rezultate u mjesecima. „To mi predstavlja problem", kaže Dragomira. „Ali nas neće obeshrabriti."
Andreju pak muči nešto dublje od rokova. „Znanstvenike se doživljava kao odvojene od stvarnog svijeta, a ta slika je netočna", kaže. „Inovacija se ne može naručiti, ona proizlazi iz temeljnog istraživanja. Ali iznenadilo me koliko se često ti svjetovi međusobno omalovažavaju. Nitko nije važniji, samo suradnja može dovesti do uspjeha." I dodaje: „Ja sad pokušavam biti jedno i drugo, i iskreno, nekad mi je to malo teško jer se znanstvenica i poduzetnica u meni nekad ne slažu."
Dvadeset pet godina zajedno
Andreja je bila Dragomiri mentorica na doktoratu. Danas su ravnopravne partnerice, suosnivačice tvrtke i suautorice patenta. Kad ih pitamo što drži takvu suradnju na okupu više od dva desetljeća, odgovor je zapravo očekivan. Međusobno povjerenje, otvorena komunikacija i poštovanje međusobne stručnosti. „Tijekom godina smo naučile kako najbolje kombinirati naše snage i nadopunjavati se tamo gdje jedna možda nije toliko jaka. Kad jedna malo posustane, druga pogura, i priča ide dalje. Naravno, i jedna i druga imamo strast, taj unutarnji poriv želje da vidimo ostvarenje VirusHuntera. Bez toga ne bi išlo.", govori Dragomira, a onda dodaje nešto osobnije. „Andreja mi je stvorila sve preduvjete i dala slobodu da postanem samostalna znanstvenica. Sad kroz VirusHunter zajedno prolazimo jednu novu vrstu avanture koja nas obje izaziva ali u isto vrijeme i iznimno nagrađuje novim iskustvima."
Andreja to sažima na svoj način: „Nas dvije jednostavno dobro radimo zajedno. Dovoljno smo slične i dovoljno različite da se izvrsno nadopunjujemo. Mislim da je ključno to što smo jako iskrene i ništa ne skrivamo jedna od druge. Nismo samo prijateljice i suradnice, već još malo više od toga. I to je tako dobar osjećaj."
Jesu li uspjele?
Pitanje koje se nameće nakon gotovo desetljeća rada je očito: „Jesu li uspjele?“ Odgovor ovisi o tome kako definirate uspjeh. Patent imaju, tvrtku su osnovale, metodologija radi u laboratoriju za nekoliko različitih virusa. VirusHunter je u fazi prototipa na razini TRL4, a tim radi na optimizaciji mamaca koji su srž tehnologije. Prvo testiranje u stvarnom okruženju moglo bi biti 2027., no do komercijalnog proizvoda treba proći regulatorne procedure i dobiti certifikate.
Put, dakle, ne prestaje.
Andreja je u procjeni uspjeha odmjerena: „Još ne bih rekla da smo uspjele. Tek kad budemo imale proizvod na tržištu koji se prodaje, to će značiti da smo uspjele." A do tada? „VirusHunterice, lovkinje na viruse postaju InvestmentHunterice, lovkinje na investicije."
Dragomira zaključuje na način na koji je i započela, kroz znatiželju: „S VirusHunterom sam zakoračila u prijenos tehnologije i otvorila vrata jednog novog izazova. I to me svaki dan iznova motivira."
