Zamislite da sjedite pred klavirom u koncertnoj dvorani. Pred vama nema nota. Skladbu morate znati napamet, ruke vam se znoje, a publika čeka prvi ton. Ako pogriješite, nema zaustavljanja ni ponavljanja.

Za dr. sc. Anticu Čulinu, znanstvenicu Instituta Ruđer Bošković (IRB), takvi su nastupi bili najbolja moguća priprema za sve što je poslije uslijedilo.

„Kad svirate na koncertu, nemate note, morate svoju skladbu znati napamet, ruke vam se znoje od nervoze pa je i teže svirati, sluša vas hrpa ljudi, a vi ste tamo sami s klavirom. E, to je bila prava trema. Nakon toga ništa mi više nije bilo ni blizu stresno”, prisjeća se.

Danas bez velike treme drži predavanja, govori pred publikom i predstavlja istraživanja kojima pokušava promijeniti način na koji znanost funkcionira. No, klavir nikada nije prestao biti važan dio njezina života.

Kada bi se trebala predstaviti bez titula i funkcija, kaže, prvo bi rekla da je Ninina mama. Zatim da obožava svirati klavir, skladati, životinje i šetnje prirodom. Tek bi onda spomenula da je znanstvenica.

A upravo ju je znatiželja od proučavanja ljubavnih veza među pticama dovela do neobičnog istraživačkog pitanja: možemo li znanstvenim metodama istražiti koliko je dobra sama znanost?

Kako su ptice otkrile slabosti znanstvenog sustava

Antičin znanstveni put započeo je ekologijom. Nakon studija u Zagrebu doktorirala je zoologiju na Sveučilištu Oxford, a karijeru nastavila u Nizozemskom institutu za ekologiju. Zanimali su je društveni odnosi među pticama. Zašto neke ostaju s istim partnerom, a druge ga mijenjaju? Kako njihove veze utječu na uspjeh razmnožavanja?

Za odgovore na takva pitanja potrebni su podaci prikupljani godinama, ponekad i desetljećima. No Antica je tijekom doktorata počela primjećivati da mnogi znanstveni radovi ne sadržavaju dovoljno informacija za provjeru rezultata, a podaci na kojima se temelje često nisu dostupni drugim istraživačima.

„Zanimljivo, ali ja sam do doktorata živjela u svojevrsnoj zabludi da je znanost savršena. Tijekom doktorata to se promijenilo”, priznaje.

Počela se pitati zašto u znanstvenim radovima postoje proturječne informacije o načinu provedbe istraživanja, zašto neki rezultati nisu potpuno opisani i zašto je toliko teško doći do podataka na kojima se temelje objavljeni zaključci.

Oko 2016. počela je sustavnije istraživati takve probleme. Nekoliko godina poslije shvatila je da njezin novi interes ima i ime: metaznanost, odnosno znanstveno istraživanje same znanosti. Antica ga objašnjava usporedbom s prometom.

„Netko je osmislio određeni cestovni sustav u gradu s ulicama koje se ispresijecaju, semaforima, kružnim tokovima. Taj sustav omogućuje kretanje vozilima i bitan je, ali ima svoje probleme.”

Kao što prometni stručnjaci proučavaju zašto na nekim raskrižjima nastaju gužve, ona istražuje gdje i zašto zapinje znanstveni sustav.

„Moj posao je pronaći takva problematična mjesta, razloge zbog kojih dolazi do problema te ponuditi i testirati rješenja za bolji i efikasniji promet.”

Više od 120 znanstvenika i jedna velika ideja

Jedan od najvažnijih Antičinih pothvata bila je međunarodna inicijativa SPI-Birds, koja povezuje podatke iz dugoročnih istraživanja ptica diljem svijeta. Umjesto da informacije prikupljene tijekom desetljeća ostanu razdvojene po laboratorijima, cilj je bio objediniti ih, uskladiti i omogućiti njihovo korištenje u novim istraživanjima.

Pod njezinim vodstvom više od 120 istraživača pristalo je podijeliti podatke. No najveći izazov nije bila tehnologija.

„Povjerenje je uvijek ključno. Ako nema toga i vi napravite infrastrukturu koju nitko neće koristiti, onda niste napravili ništa”, objašnjava.

Rad na SPI-Birdsu promijenio je i njezin pogled na otvorenu znanost. U početku se pitala zašto svi istraživači jednostavno ne bi dijelili podatke. Danas razumije da to nije jednako jednostavno za sve.

Velika istraživačka skupina s dugoročnim financiranjem dijeljenjem podataka riskira mnogo manje nego mali laboratorij čija budućnost možda ovisi o nekoliko sljedećih znanstvenih radova.

„U razgovoru s istraživačima shvatila sam da cijena za sve nije ista”, kaže Antica.

Zato smatra da nije dovoljno pozivati znanstvenike na dijeljenje podataka ako sustav ne prepoznaje i ne nagrađuje njihov trud.

SPI-Birds je dobio međunarodna priznanja, a prema Antičinu znanstvenom profilu poslužio je i kao inspiracija za razvoj programa Open Science Fund u Nizozemskoj.

Za nju je pokretanje inicijative predstavljalo i osobni karijerni rizik.

„Moj rizik je bio potrošiti vrijeme na osnivanje SPI-Birdsa umjesto da objavljujem znanstvene članke.”

Zašto dostupni podaci nisu uvijek i korisni?

Zamislite da vam netko preda tisuće stranica vrijednih informacija, ali bez objašnjenja što pojedini brojevi znače i kako su prikupljeni. Podaci su vam dostupni, no od njih možda nemate nikakve koristi.

Upravo se to često događa u znanosti.

„Trenutno baš radimo anketu da otkrijemo zašto ljudi ne koriste postojeće otvorene podatke”, kaže Antica. Pretpostavlja da će dva razloga biti posebno važna: istraživači ne znaju gdje ih pronaći, a kada ih pronađu, često su toliko loše opisani da ih ne mogu koristiti.

Ponekad je problem i prazna ćelija u tablici. Znači li da podatak nije prikupljen, da ne postoji ili da nije relevantan? Antica zato ima jednostavan savjet: dajte svoje podatke kolegici koja s njima nije upoznata i provjerite može li ih razumjeti bez dodatnih pitanja.

Danas na Institutu Ruđer Bošković vodi projekt EcoOpen, koji financira Hrvatska zaklada za znanost. Sa svojom istraživačkom skupinom, u kojoj rade doktorandi Anita Tarandek i Renato Vidić te poslijedoktorandice Danijela Žanko i Mariasole Calbi proučava kako unaprijediti kvalitetu ekoloških istraživanja i omogućiti bolje korištenje postojećih podataka.

Pritom ne odustaje od ekologije. Njezina se skupina bavi i konkretnim ekološkim pitanjima, poput utjecaja ljudskih aktivnosti na ptice te djelovanja farmaceutskih tvari na slatkovodne organizme.

No jednako joj je važno istražiti mogu li otvorene znanstvene prakse doista dovesti do boljih rezultata.

„Unutar moje grupe istražujemo baš to: dovode li, i kada, otvorene prakse uistinu do poboljšanja znanosti.”

Za Anticu otvorenost nije cilj sama sebi. Cilj su kvalitetnija istraživanja, pouzdaniji zaključci i znanje koje se može ponovno koristiti, osobito kada pokušavamo razumjeti složene probleme poput klimatskih promjena i gubitka bioraznolikosti.

dr. sc. Antica Čulina i kolege  dr. sc. Tin Klanjšček i dr. sc. Marija Purgar

Znanost bi trebala nagrađivati kvalitetu, a ne samo broj radova

Ako se uspjeh znanstvenika procjenjuje ponajprije prema broju objavljenih radova i ugledu časopisa, zašto bi istraživač ulagao mjesece u uređivanje podataka koje će koristiti netko drugi?

Antica smatra da bi sustav trebao više vrednovati otvorenost istraživanja, kvalitetno upravljanje podacima i druge prakse koje povećavaju pouzdanost znanstvenih rezultata.

No pritom ne zagovara kažnjavanje onih koji nisu dovoljno otvoreni.

„Kazne i mandati često dovode do akcija koje se rade samo kako bi se zadovoljila forma, bez stvarnih pomaka”, objašnjava.

Umjesto toga, predlaže sustav koji nagrađuje kvalitetne prakse, ali istraživačima pruža i konkretnu podršku, od stručnjaka za upravljanje podacima do boljeg obrazovanja o istraživačkim metodama.

Promjene, priznaje, neće biti jednostavne. Znanstveni sustav oblikuju desetljećima ustaljena pravila financiranja, objavljivanja i vrednovanja rada.

Ipak, iskustvo organizacije međunarodnog simpozija o kvaliteti znanosti na Žumberku pokazalo joj je da postoji mnogo ljudi koji žele drukčiji sustav.

„Bez voljne zajednice promjene sigurno neće biti, iako voljna zajednica ne znači da će se nešto i promijeniti. Jako je puno sistemskih prepreka u sustavu znanosti, publiciranja i evaluacije znanosti koje su toliko dugo s nama da ih je teško promijeniti. Ali ja sam pozitivna.”

Poslušala je savjet da slijedi snove. I riskirala.

Možda najvažnija odluka u Antičinoj karijeri nije bila vezana uz neko znanstveno otkriće, nego uz pitanje čime se zapravo želi baviti.

Tijekom rada u Nizozemskoj, kao samohrana majka bez stalnog zaposlenja, našla se pred tri mogućnosti. Mogla je nastaviti karijeru u bihevioralnoj ekologiji, području u kojem je već imala snažan znanstveni životopis. Mogla se posvetiti metaznanosti i otvorenoj znanosti, koje su je sve više zanimale, ali su nudile manje sigurnu budućnost. Ili je mogla napustiti znanost.

Tada joj je jedan iskusniji kolega dao savjet koji je presudio.

„Nema smisla da radiš ono što te ne zanima jer u tome sigurno nećeš biti tako dobra kao u onome što te zanima”, prisjeća se njegovih riječi.

Odlučila ga je poslušati.

„Unatoč mnogim upozorenjima da ne možeš početi nešto potpuno novo i dobiti posao i financiranje, eto, ja sam nekako uspjela. Dakle, radim ono što me zanima.”

Danas taj osjećaj slobode nastoji prenijeti i na mlade istraživače.

„Postalo mi je jako bitno pomoći mladim ljudima da rade što ih zanima i dati im šansu za daljnje obrazovanje, ali i općenito širenje ne samo obrazovnih i poslovnih nego i širih životnih perspektiva.”

A premda je pronašla svoje mjesto u znanosti, klavir je ostao njezina druga ljubav, možda čak i rezervni životni plan.

„Jedan mali dio mene i sada kaže: ostavi znanost i idi se baviti glazbom. Držala bih instrukcije iz klavira i skladala”, priznaje.

Na pitanje koju bi skladbu odsvirala kada projekt dobije financiranje, odgovara bez oklijevanja: Mozartovu Sonatu u C-duru, K. 545.

Kada ga uspješno završi? Debussyjevu Clair de lune.

A ako financiranje izostane?

Odgovor je Gangsta's Paradise.

Iza tog smisla za humor krije se znanstvenica koja je odlučila propitivati pravila sustava u kojem radi, ali i vlastite pretpostavke o tome kako bi taj sustav trebao izgledati.

Njezina misija nije samo otvoriti pristup znanstvenim podacima, nego omogućiti da se iz njih izvuče više znanja i da se trud uložen u njihovo prikupljanje ne izgubi.

Jer sljedeće veliko znanstveno otkriće možda neće započeti novim eksperimentom, nego novim pogledom na podatke koje već imamo.

Slijedi svoje snove, radi ono što voliš!

Na pitanje koji je najbolji savjet koji ste dobili u , i od koga, odgovara: „Ovo će biti kliše, ali tako je uistinu bilo, savjet je bio follow your dreams. Bila sam tada u Nizozemskoj, još bez stalnog posla, a samohrana majka. I imala sam tri opcije, raditi ono u čemu mi je CV jak, a to je bihevioralna ekologija, raditi ono što me stvarno zanimalo odnosno meta-znanost i otvorena znanost, a za što je bila puno manja šansa da ću dobiti financije, ili otići iz znanosti.

I onda je baš na moj tadašnji institut došao jedan moj bivši, tada već seniorniji kolega s kojim sam pričala i koji mi je rekao - nema smisla da radiš ono što te ne zanima, jer u tome sigurno nećeš biti tako dobra kao u onome što te zanima. I poslušala sam njegov savijte, i evo, uspjelo je. Radim ono što me zanima,“ zaključuje Antica.